Krenulo je vrlo entuzijastično i otvoreno, participativno, a proces je pobudio velik interes u domaćoj, kao i regionalnoj javnosti. Mjesecima se spekuliralo o raznim motivima za kovanice, a kada su oni bili izabrani (šahovnica, karta Hrvatske, kuna, Nikola Tesla i glagoljica) HNB je 2. kolovoza 2021. godine raspisao otvoreni natječaj za izbor dizajna nacionalnih eurokovanica u kojem mogu sudjelovati sve punoljetne fizičke osobe, državljani Republike Hrvatske.

I svi su pohrlili prijaviti se.

Autori su se na natječaj mogli javiti samostalno ili u koautorstvu s drugim fizičkim osobama, a čitava dokumentacija koja je uz prijedlog rješenja morala biti predana svela se na - jedan A4 papir i nekoliko riječi obrazloženja.

Takvih prijedloga rješenja stiglo je čak 1300 a na kraju je, kako znamo, čitav proces ispao teški debakl. Stjepan Pranjković, autor pobjedničkog rješenja za dizajn kovanice od jednog eura vrlo brzo je nakon predstavljanja rješenja bio optužen za plagijat. Ispalo je da "njegova" kuna nije originalno djelo, već rad britanskog fotografa Iaina Leacha. Pranjković je fotku skinuo s Interneta i aplicirao je u svoj dizajn, bez navođenja izvora ili kontaktiranja autora Leacha. Za rad je bio nagrađen sa 70.000 kuna, a nagradu za rješenje uručio mu je sam guverner Boris Vujčić. O skandalu - koji je krenuo s Twittera, kojemu očito ništa ne može promaknuti - danima su pisali i najveći svjetski mediji, a Pranjković je svoje rješenje na kraju povukao te je HNB ponovio natječaj za dizajn kovanice od jednog eura. Taj natječaj je upravo u tijeku.

Hrvatsko dizajnersko društvo se, međutim, povuklo iz sudjelovanja u tom ponovljenom natječaju, raspisanom 14.02. Tijekom prvoga procesa imali su predstavnicu u Komisiji za odabir likovnog rješenja, Iru Payer, koja je i prije ove sramote upozoravala na manjkavosti i neprofesionalnost natječajnog postupka, no njezini prijedlozi nisu bili prihvaćeni.

O razlozima istupanja iz natječajnog postupka, kao i o dizajnu općenito te načinu na koji mu u Hrvatskoj pristupamo, razgovaramo s Mašom Milovac, predsjednicom HDD-a, i s dopredsjednikom te strukovne udruge Svenom Sorićem.

Jesu li mogli predvidjeti ovu blamažu? Kako je do svega uopće došlo?

"Ovakav ishod je bio bjelodan, i to je mogao znati svatko tko se bavi dizajnom, ili je barem upoznat s kriterijima koji se postavljaju kako bi se dobio kvalitetan ishod nekog natječaja. Kao što znamo i iz iskustva drugih struka — nije dovoljno samo objaviti natječaj kako bi se osigurao kvalitetan i demokratičan proces odabira nekog najboljeg rješenja, već uspjeh tog natječaja, zapravo tog projekta za koji je natječaj raspisan, ovisi o programu tj. 'briefu'. Sa strane onih koji raspisuju natječaj mora postojati jasna vizija što se tim natječajem želi postići, mora postojati neko htjenje. U ovom slučaju ta se jasna vizija hinila odlukom o tome koji će se motivi nalaziti na kovanici, no tu se ne radi o programatskom promišljanju problema — ono bi trebalo biti dio šire strategije i vizije kako se ova zemlja predstavlja inozemno, kakav akter želimo biti na europskoj sceni, u kojem području itd. Kao što znamo, strateško planiranje u nas traje koliko i izgledni mandat vladajućih stranki, i zato nam euro izgleda tako kako izgleda", govori nam Sven Sorić, dodajući kako je natječaj bio "apsolutno demokratičan", međutim nakon svih tih silnih prijava nije uslijedilo filtriranje radova kroz ozbiljan žiri sastavljen od relevantnih stručnjaka.

HDD: Javni pozivni natječaj bio bi puno sretnije rješenje

"Sve je bilo postavljeno tako da se struka u jednom od dva tijela koja su odlučila pojavila tamo samo pro forme", nastavlja Sven. "U toj prvoj komisiji je bila angažirana predstavnica HDD-a, Ira Payer, koja nam je prenijela da žiriranja uopće nije bilo, već su svi članovi samostalno ocjenjivali više od tisuću pristiglih radova. Žiriranje podrazumijeva raspravu među stručnjacima involviranih struka, a ne sastavljanje rang liste kao za Euroviziju. Dalje je to išlo na tzv. Komisiju za novac HNB-a, u kojoj ne sjedi nitko stručan za dizajn već državni službenici i politički namještenici," obrazlaže Sven Sorić. Nastavlja o tome kako bi mnogo sretnije rješenje, po njegovom mišljenju, ali i po praksi HDD-a, bilo napraviti javni pozivni natječaj.

"To znači da bi se na sudjelovanje na natječaj pozvali autori koji predstavljaju perjanicu struke kako bi se u svakom slučaju osigurala neminovna kvaliteta rješenja, a natječaj pritom ostaje otvoren za svu zainteresiranu (stručnu) javnost", pojašnjava Sven s kojim se slaže i Maša Milovac. Pitamo dizajnericu što misli o tome da je natječaj za dizajn hrvatskog eura bio otvoren baš za sve, a ne isključivo za profesionalne dizajnere. Otkud nam, uopće, ideja da se dizajnom danas mogu baviti učitelji, pekari, javni službenici, odnosno "dizajnerski rekreativci" svih vrsta i profesija? Čemu onda dizajnerske škole i fakulteti?

"Takvi stavovi pokazuju koliko malo državne institucije imaju razumijevanja za struku, što je poražavajuće, ne samo za dizajnere, već ukazuje na nisku razinu poštivanja profesionalnosti općenito", jasna je Maša Milovac, predsjednica HDD-a.

"Na žalost, ovakav stav vladajućih prema stručnoj javnosti pokazuje kako profesionalnost u nekom poslu očito ne znači mnogo i šalje potpuno krive poruke mladima kojima bi trebalo primjerom pokazati da se visoko školsko obrazovanje isplati. Ovakva praksa je obeshrabrujuća za sve profesionalne dizajnere jer umanjuje vrijednost njihovog obrazovanja, iskustva, rada i dosadašnjih uspjeha, samim time degradira i šteti struci dizajna," uvjerena je Milovac, koja ipak kaže kako je natječaj mogao biti otvoren javnosti - kako bi se tema približila svima - no to, kaže ona, nije smio biti jedini način na koji se javnost educira o uvođenju eura.

"Sve je to moralo biti provedeno na potpuno drugačiji način. Natječajni proces je prvenstveno trebao osigurati visoko kvalitetna rješenja, a to se osigurava stručnim raspisom natječajnog zadatka, stručnim žirijem sastavljenim od za zadatak relevantnih aktera koji će radove ocjenjivati provođenjem stručnih kriterija te pozivanjem iskusnih multidisciplinarnih timova da sudjeluju na natječaju, što je inače praksa kad to HDD radi samostalno ili kada je savjetodavno tijelo u provedbi natječaja. Nakon što su svi ti elementi osigurani, u redu je otvoriti natječaj prema svima koji će u tom smislu imati jednake mogućnosti sudjelovanja, jer bi natječaj i dalje trebao ostati anoniman", pojašnjava dizajnerica pa komentira i sumnje u autentičnost drugih rješenja, koje su također isplivale nakon skandala s Pranjkovićevom kunom. Kako je moguće da se to dogodilo? Kakva je to komisija koja pušta toliko plagiranih rješenja, još ih i nagrađuje?

Za sudjelovanje na natječaju bilo je dovoljno da ste punoljetni i da predate svoj rad na A4 papiru

"Sve navedeno ukazuje na manjkavost i neprofesionalnost procedure koja je dovela do situacije u kojoj se HNB u ovom trenutku nalazi. Za sudjelovanje na natječaju bilo je dovoljno da ste punoljetni i da predate svoj rad na A4 papiru, čak nije bio uvjet niti da je crtež napravljen u nekom računalnom programu, mogli ste crtati rukom. Samo usporedbe radi, natječaji koje HDD provodi zahtijevaju ozbiljnu prezentaciju ideje prema natječajnom zadatku, koja se u prosjeku sastoji od 10 do 20 A3 listova, u tiskanom i digitalnom formatu, koji trebaju obuhvatiti sve zadane elemente natječaja," pojašnjava Maša Milovac zahtjevne natječajne procese koji eliminiraju "početnička rješenja" i samim time mogućnost plagijata dovode na minimum.

HDD je, rekli smo, imao svog predstavnika u Komisiji za izbor hrvatske kovanice. Milovac tvrdi kako su poduzeli sve korake koje su mogli. Njihova je predstavnica ukazivala, kako kaže, pravovremeno na sve nedostatke nudeći konkretna rješenja. Obraćali su se direktno i guverneru Vujčiću prije raspisa natječaja kako bi dobili uvid u tekst natječaja i mogli reagirati te dati njihove dodatne sugestije. Nudili su, kaže nam Milovac, i participaciju većeg broja dizajnera u Komisiji za likovni odabir kako bi se osigurala što bolja rješenja, a tijekom žiriranja je njihova predstavnica ukazivala na manjkavost sustava ocjenjivanja i bodovanja. Međutim, HNB je imao zacrtanu putanju s koje nisu htjeli skretati.

"Konkretan odgovor od guvernera je bio da proces ide dalje onako kako su ga zamislili i da bi mi trebali biti zadovoljni s time da imamo predstavnicu u Komisiji za likovni odabir. Iz dugogodišnjeg iskustva HDD-a u provođenju natječaja za dizajn, vršenje pritiska nikada nije dobro rješenje. Ali, za kvalitetnu suradnju koja proizlazi iz znanja i mogućnosti pojedinih dionika u procesu, nužni su dijalog, međusobno poštivanje i edukacija sugovornika, s obje strane," kaže nam Milovac koju smo upitali i da nam pobliže pojasni Pranjkovićev slučaj. Koje je inače pravilo kada netko želi koristiti tuđu fotografiju za svoj dizajn? Koja je procedura, i što autor dizajna mora sve napraviti kako to rješenje (koje se koristi određenom fotografijom) ne bi bilo plagijat?

Fotograski predložak može biti baza rješenja, ali dizajner joj treba dati i neko novo značenje, odnosno vrijednost

"U pravilu, dizajner se može koristiti fotografskim predloškom koji može biti nečije tuđe autorsko djelo ako je do tog djela došao regularnim putem i ako nije ugrozio tuđa autorska prava. Postoje razni načini. Fotografija se, primjerice, može naručiti od fotografa, fotografiju se može kupiti putem online platformi na kojima fotografi prodaju prava na korištenje svojih fotografija, ili se može koristiti neka fotografija koja nema autorska prava ili su joj autorska prava istekla, poput public domain fotografije. Dizajner, također u pravilu, osmišljava svoj koncept kao odgovor na neki projektni zadatak (poput oblikovanja kovanice s motivom kune), a sastavni dio dizajnerskog procesa je promišljanje i oblikovanje koje bi moralo komunicirati dizajnersku zamisao, a onda i dati neku novu vrijednost ili neko novo značenje rješenju. U tom smislu, plagijat se ne bi smio dogoditi jer su prisutne sve ove radnje koje izostaju u svjesnom kopiranju tuđeg autorskog djela bez znanja autora", pojašnjava Milovac, dodajući kako bismo pojam dizajna morali razumijevati kao proces oblikovanja, a ne kao gotovo rješenje ili proizvod.

"Jer, upravo proces oblikovanja iznjedrit će sve one elemente koji razlikuju dobro rješenje od amaterskih koja banaliziraju projektni zadatak, a takva smo na žalost imali priliku vidjeti među nagrađenim radovima na spomenutom natječaju za euro kovanicu," kaže Milovac, a pojam plagijata i citatnosti te referenca u dizajnu dodatno raspravljavamo i sa Svenom Sorićem.

"Ne postoji jednoznačan odgovor o tome kada je nešto plagijat ili je riječ o citatu", kaže nam dizajner. "Citiranje i referenciranje u umjetnosti je postupak koji postoji praktički otkad i umjetnosti. U različitim kulturama ga se drugačije doživljava. U kulturi globalnog zapada se citiranje pojavljuje s ranim avangardnim pokretima u 20. st., sjetimo se rada L.H.O.O.Q. tj. Duchampove Mona Lize, nadalje u pop artu Warholove Campbell juhe, a kulminacija tog postupka javlja se s postmodernom — najeklatantniji primjer s naših područja je definitivno kolektiv Neue Slowenische Kunst. Dakle, to citiranje, ovisi o kontekstu i postupku. Slučajno ili ne, svi gore navedeni primjeri koriste citate iz povijesti umjetnost, potrošačke kulture, povijesti ideologije — no uvijek je jasno da se radi o citatu, on je neminovno smješten u neki kontekst — bilo da je u dijalogu s nekim drugim elementom kojeg nalazimo na tom radu, bilo da je (što je slučaj s gore navedenim primjerima) u ironijskom odnosu s promatračem," kaže nam Sorić pa dodaje:

"No, kovanice su domena primijenjene umjetnosti. Po mom mišljenju to je konzervativna kategorija u kojoj takvi postmoderni eksperimenti ne bi bili uspješni. Novac ima jasnu uporabnu i simboličku vrijednost i kao takvog ga se ne treba opterećivati nekim metatekstom", kaže.

HDD: Čitav natječajni postupak treba ponoviti

Oboje dizajnera su uvjereni kako bi se čitav natječajni postupak za hrvatski euro trebao ponoviti, i to za sve izabrane motive. Što bi sve mijenjali kod natječajnog postupka, odnosno provedbe i vrednovanja natječaja?

"Smatramo da je to jedino ispravno jer je cijeli natječaj kompromitiran, a ne samo njegov dio koji se odnosi na motiv kune. Nakon autorovog povlačenja spornog rješenja prvonagrađenog rada te sumnji u autentičnost nekih drugih rješenja izraženih u brojnim medijskim napisima, postalo je nedvojbeno jasno kako ne samo da je problematičan način provedbe i vrednovanja radova, na što smo ranije upozoravali, nego je i cjelokupni natječajni postupak nepovratno kompromitiran. Osim toga, ovaj novi natječaj stavlja natjecatelje u neravnopravan položaj zbog većeg opsega zadatka (idejno i izvedbeno rješenje) koje treba odraditi u kraćem roku, promijenjen je i sastav Komisije za likovno rješenje, ukratko, promijenjeni su uvjeti, ali ne dovoljno odnosno ne u interesu pronalaženja najboljeg dizajna, čemu bi natjecanje trebalo služiti. U ovom trenu jasno je da je jedino HNB-u u interesu provesti novi natječaj samo s motivom kune zbog zadanih rokova oko kovanja novca", obrazlaže Milovac, dodajući kako je njihov savjet HNB-u na sastanku održanom 10. veljače bio je da se provede natječaj u dvije faze u ukupnom trajanju od 2 i pol mjeseca, od kojih bi se u prvom dijelu raspisao poziv na iskaz interesa za sudjelovanje u javno-pozivnom natječaju za dizajn hrvatske strane kovanice eura, a u drugoj fazi bi se natječaj otvorio svima.

"Ovakva bi procedura osigurala sudjelovanje barem 5 profesionalnih multidisciplinarnih timova temeljem procjene njihovog dosadašnjeg iskustva i radova. Tako se podiže razina kvalitete pristiglih rješenja. Nakon što bi stručni žiri odabrao pozvane autore, natječaj se otvara prema javnosti, te svi imaju jednaku mogućnost sudjelovati i biti nagrađeni, jer bi se natječaj provodio anonimno. Povrh toga, stručni žiri trebao bi biti sastavljen od predstavnika naručitelja (HNB-a) te stručnjaka u većini, koji bi svi trebali primiti naknadu za svoj rad (što nije bio slučaj u prvom natječaju HNB-a). Kod ocjenjivanja radova unaprijed bi bili jasni i u uvjetima natječaja navedeni kriteriji (npr. inovativnost, suvremena artikulacija rješenja, komunikativnost, izvedivost) po kojima će se vrednovati pojedino rješenje, tako da iako je proces ocjenjivanja subjektivan, od žiratora se traži da svoje mišljenje moraju moći obrazložiti u skladu s natječajnim kriterijima. Ovo su ukratko smjernice jer radi se o ekspertizi koju HDD već godinama usavršava i zapravo oblikuje natječaj uvijek specifičnim prema potrebama svakog naručitelja", pojašnjava Milovac.

O potpunom povlačenju HDD-a iz natječajnog postupka, govori:

"Smatramo da bi daljnjim sudjelovanjem dali legitimitet natječaju za koji smo uvjereni da se provodi na krivi način i pod krivim uvjetima, što bi dodatno degradiralo našu struku te diskreditiralo HDD kao strukovno udruženje koje godinama ulaže napore u razvoj, afirmaciju, promicanje i napredak dizajnerskog stvaralaštva u Hrvatskoj. Osim toga, nismo naišli na razumijevanje od strane HNB-a niti su bili spremni uvažiti naše uvjete pod kojima bismo dalje sudjelovali u postupku", zaključuje Milovac.