Nakon što je u Beču završila studij primijenjene umjetnosti Zagrepčanka Iva Babaja kao dizajnerica radila je u brojnim uglednim izdavačkim kućama, kulturnim institucijama i velikim oglašivačkim agencijama, od kojih je posljednja Unex grupa u Zagrebu.

Nedavno je agencija zatvorena, kao jedna od kolateralnih žrtava propasti Agrokora, a Iva Babaja je s prijateljicom pokrenula novu, vlastitu tvrtku Babaja Branding & Design Consultancy. Priznaje da je u pitanju velik izazov, ali na njih je itekako naviknula, osobito kao predsjednica krovne svjetske organizacije svoje struke, Međunarodnog vijeća za dizajn ico-D (nekoć Icograda), koji je doslovno dignula iz pepela. S udruženjem je suradnju počela 2000., najprije kao komunikacijska savjetnica, potom od 2007. do 2011. kao potpredsjednica, od 2011. do 2013. kao glavna tajnica i napokon, od 2013. do 2015., kao predsjednica.

U to vrijeme Vijeće je bilo u svojoj najvećoj krizi, pred gašenjem. Prije Ive Babaje, 2012. se na pola mandata nova direktorica povukla zbog financijskih dugova i stanja pred bankrotom. Odbor su tada činili mahom novi članovi bez iskustva koji su je zamolili da preuzme predsjednički autoritet do kraja mandata. I jest. Sjela je i napravila stratešku evaluaciju i počela smišljati način da se reformira. Kad je krajem 2013. na Generalnoj skupštini u Montrealu stala pred članstvo i predala izvještaj onoga što je napravila, iz stražnjih redova počeli su se dizati svi bivši predsjednici, članovi, delegati i stajali uz ovacije cijelu minutu.

Osim što je zahvaljujući uspjehu Ive Babaje u Predsjednički čekić udruge, pored svjetskih dizajnerskih velesila koje se redaju od 1963., ugravirana i Hrvatska, dizajnerici je, tvrdi, posebna čast i to što je prva žena u 50 godina povijesti Icograda koja je završila mandat predsjednice.

S udrugom ico-D surađivali ste volonterski i na daljinu, dok ste u Zagrebu radili kao kreativna direktorica u Unex grupi. Kako ste uspijevali sve stizati, kako je izgledao vaš život i rad tako, na dva fronta?

Tempo je svakako bio naporan s obzirom na to da se članovi odbora ico-D nalaze na svim kontinentima pa smo znali imati konferencijske pozive u dva ujutro. Osjećaj je da živite dva života, u jednom idete na 'normalan' posao, cvikate karticu na ulazu, a idući tjedan sjedite na primanju s predsjednikom Tajvana. Dakle pomalo eklektično. No ključ je u dobroj organizaciji. Nikada ništa ne radim na pola, već se dam cijela u to, tako da su oba angažmana bila s punim kapacitetom. S druge strane uvidi i iskustva koje sam stekla kroz ico-D sigurno su mi pomogli da rastem i kao kreativni direktor. Veći je problem bio objasniti što je to ico-D, što ja to točno radim, zašto toliko putujem i to sve sama financiram i još to radim besplatno. U jednom trenutku krize sam u ico-D bila i generalna tajnica i v.d. predsjednica i v.d. managing director jer nije bilo novca da se plate drugi ljudi u Montrealu. Taj period je bio najteži jer sam spašavala brod koji je tonuo. Kasnije, kad sam izabrana za predsjednicu, sve je već bilo posloženo i život se vratio u normalu, što u mom slučaju znači samo 'dvije smjene'. No uz to sam i dalje stizala baviti se svojim ostalim strastima, pečenjem kolača, čitanjem, koje mi je opsesija, plesanjem argentinskog tanga i nekako čak i upoznati svog sadašnjeg supruga.

Kakva je vaša trenutna veza s udrugom ico-D?

Zauvijek sam dio te organizacije, kao bivša predsjednica nalazim se u najužem i najpovjerljivijem krugu savjetnika svim budućim odborima. Također sam ostala aktivna u nekoliko radnih grupa (razvoj nacionalne strategije dizajna, certifikacija, spec-work, tj. regulativa protiv besplatnog rada dizajnera u svrhe natječaja) koje su ne samo dio moje osobne strasti i interesa, već su i kritične teme za Hrvatsku. Kad sam postala predsjednicom, događalo se puno toga i moje osobne preference više nisu bile bitne, imala sam previše drugog posla da se posvetim projektima poput spec-worka, zbog kojih upravo i mislim da su organizacije poput ico-D-a globalno važne. Sad se konačno tome mogu posvetiti kao dio radne grupe, iako sam svjesna težine i utjecaja koji nosim kao bivša predsjednica. Ono što ostaje, i to je najljepši dio mog iskustva s ico-D-om, prijateljstva su po cijelom svijetu koja traju. Imam osjećaj da imam proširenu obitelj po svijetu, moje 'sestre' u Taipeiju i Istanbulu i 'braću' u Koreji, JAR-u i Australiji. To su veze za čitav život, posjećujemo se, koordiniramo zajedno međunarodne inicijative, a jednom ćemo možda opet i surađivati.

Kako to da se nikad niste preselili iz Hrvatske? Nakon studija u Beču vratili ste se u Zagreb. Što vas je zadržalo doma? 

Znam da zvuči čudno. Sa 17 sam otišla živjeti u SAD, s 18 u Beč, ali sve su to bile privremene situacije. Htjela sam se vratiti, nadajući se da ću u ono doba rata i krize svojim znanjem moći učiniti nešto za svoju zemlju. Od tada sam proputovala sve kontinente, osim Antarktika, i shvatila da bih s jednakom lakoćom mogla živjeti bilo gdje u svijetu. Moji gradovi su NYC, London i Hong Kong, obožavam multikulturalnost tih megalopolisa i ne mogu reći da jednog dana neću otići, ako bude prava prilika, pogotovo ako se pokaže da moje jedinstveno znanje iz desetljeća vođenja ico-D-a ovdje nikome ne treba. Zaista se osjećam kao građanka svijeta, govorim nekoliko jezika i lako se snalazim u drugim kulturama. Nisam vezana za Zagreb kao skup ulica, već za ljude u njemu, oni za mene čine grad. A Zagreb i Hrvatska se jako mijenjaju, nažalost, čini mi se da građanska kultura izumire i da nas je sve manje koji se međusobno prepoznajemo u sustavu vrijednosti koje dijelimo. S jedne strane život je prekratak za frustracije, a s druge - tko će ostati ako odemo mi koji nešto znamo i imamo hrabrosti to reći? Iskreno, moji osobni planovi dosta ovise i o mom suprugu koji je teorijski fizičar svjetskog kalibra. Neki svoj profesionalni zenit doživjela sam kao predsjednica krovnog tijela struke kojom se bavim, dakle dalje nema. Naprosto želim dalje raditi posao koji volim, a suprug je u pravom momentu da ostvari svoj puni potencijal. Dakle ukoliko sutra njegova karijera bude iziskivala to da ja svoju nastavim na drugačiji način, spremna sam i na to, a nova tvrtka će naprosto dobiti još jednu filijalu.

Kriza Agrokora za sobom je povukla i Unex, ostali ste bez posla, završili na burzi. Kako vam je bilo u tom periodu?

Tek sam jedna od mnogih koji su ostali bez posla zbog ekonomskih potresa ove godine. Tri mjeseca prije nego sam postala 'tehnološki višak' objavljena sam u knjizi dvadesetak najboljih kreativnih direktora u regiji. Dakle razlog ostanka bez posla nema nikakve veze s kvalitetom mog rada. Većinom smo kolateralne žrtve nekih stvari koje uopće do kraja ne razumijem (a iskreno niti ne želim ulaziti u to). Apsurdno je doći sa svjetskog samita na burzu, ali još tužnije (iako skroz realno) je kad vam na toj istoj burzi kažu da ste prekvalificirani i da ćete teško dobiti drugi posao. Tako da je sljedeći korak bio vrlo jasan i sugestija burze je odmah bila da krenem u samozapošljavanje.

Onda ste i pokrenuli vlastitu tvrtku.

Da. Tomislava Cigić i ja smo zajedno radile u Unexu skoro devet godina te se odlično slažemo i nadopunjujemo. Naravno, kao i svaki dizajner, znale smo maštati o tome kako bi bilo da se osamostalimo, tako da su nam naši otkazi samo dali poticaj da krenemo u nešto što bi se dogodilo prije ili kasnije. Imamo vrlo usklađenu viziju, komplementarne smo u svojim snagama i slabostima i, ono najvažnije, a to je međusobno poštovanje i iskrenost, bez čega ne funkcionira nijedan odnos u životu, kakav god on bio. Toma je izuzetno otvorena osoba i odmah je sugerirala da se firma zove po meni jer sam 'jači brend'. Ali u svemu smo jednake i za sada jako zadovoljne smjerom u kojem smo krenule i načinom na koji smo postavile temelje.

Po čemu je tvrtka drugačija od ostalih na kakve smo naviknuli na domaćem agencijskom tržištu?

Naša tvrtka je namjerno nazvana Branding & Design Consultancy, dakle sebe ne gledamo kao još jedan dizajnerski servis, već kao partnera našim klijentima u svim smislovima stvaranja brenda, od priče koja stoji iza brenda do imena, vizualnog identiteta i strateškog razvoja u budućnosti. To je dio ekspertize koju sam stekla najviše zahvaljujući ico-D-u i razgovorima s najvećim svjetskim stručnjacima na tom polju. Naša ekspertiza i prednost je specifično znanje kako graditi brend i kako ga učiniti posebnim. To je ujedno ono što nas izdvaja od konkurencije i zbog čega su klijenti i dok smo radile u agenciji često tražili baš nas kao svoj tim. Posao dizajna u Hrvatskoj rade ili studiji koji razumiju dizajn, ali često nemaju dovoljno iskustva s marketingom, ili reklamne agencije u kojima se kvaliteti dizajna ne daje dovoljno pažnje - naglasak je na brzini, a ne kvaliteti. S obzirom na dugogodišnje međunarodno iskustvo iz oba svijeta i odlične reference na tom polju, možemo pružiti uslugu koja će biti konkurentnija u kvaliteti i cijeni od agencija, a istovremeno zaokruženijeg marketinškog i branding promišljanja nego što to čine klasični studiji za dizajn. To nas čini jedinstvenima. Usluge koje nudimo su multidisciplinarne kao i sam dizajn danas, od vizualnih identiteta i knjiga standarda do experience designa, dakle cjelokupnog iskustva brenda, od logotipa i web stranice do interijera dućana ili štanda Sajma knjiga u Frankfurtu, koji smo nedavno dizajnirale. Svaka od nas ima i neke svoje strasti, tako da posebno volimo dizajn knjiga, dizajn plakata za kazališta i kulturne ustanove, ali i komercijalnu ambalažu, gdje je stalno podizanje letve izazov koji obje jako volimo.

Kakav je danas općenito odnos u Hrvatskoj prema dizajnerskoj struci?

Struku većina ljudi ne razumije u potpunosti, to je činjenica. Postoji elementarno nerazumijevanje o tome što dizajn jest, a to je struka sa svim svojim zakonitostima, uostalom zato i postoji studij dizajna. Općenito, ljudi i dalje smatraju da je dizajn nekakvo crtkanje i svode ga na 'sviđa mi se - ne sviđa mi se', ne doživljavaju ga ozbiljno kao struku. U posljednjih deset godina, zahvaljujući naporima samih dizajnera i strukovne organizacije, nešto se jest promijenilo, ali još uvijek postoji sličan problem. Klijenti znaju pristupati dizajnerima kao dekoraterima, a ne arhitektima. Da ne spominjem pitcheve, tj. natječaje koji podrazumijevaju tzv. spec-work, dakle besplatni rad u zamjenu za neku šansu da dobijete posao i ugovor pa ćete onda biti plaćeni. To je kao da odete u restoran, naručite pet jela i odlučite platiti samo ono koje vam se najviše dopalo. Ili da od pet doktora platite onog čija vam se dijagnoza 'najviše sviđa'. Digitalni alati danas su dostupni svima, ali tehnologija i promišljanje su dvije različite stvari. I prije je olovka bila dostupna svima, pa nisu svi postali npr. Cezanne. Dizajn je tek u krajnjoj konzekvenci nešto što se izvede, ali dizajn je prije svega način mišljenja.

Kako je pitanje dizajna riješeno na razini države, u kontekstu njegovog potencijala za ekonomski i nacionalni razvoj? 

Svaka zemlja ima svoju kulturnu, pa i dizajnersku tradiciju, ali i specifičnosti zbog kojih je dizajn kao struka više ili manje cijenjena. To se također mijenja kroz vrijeme pa pojedine zemlje imaju iza sebe epohe kada su bile na vrhu svjetskog dizajna, poput poljskog plakata koji je i danas ključan pojam u povijesti dizajna. No ako se tradicija dizajna ne njeguje, onda dolazi do stagnacije. Danas je možda očitije nego ikada da je dizajn nešto u što se mora ulagati da bi se dobili dobri  rezultati, i u smislu edukacije i integracije u širu ekonomsku strategiju. Zemlje koje jako puno polažu na dizajn, poput skandinavskih zemalja, i dalje uspijevaju zadržati njegov jako visoki nivo. Isto vrijedi i za Japan, koji ima jako dugu i veliku tradiciju vizualne kulture, a i mnoge azijske zemlje koje se nalaze u vrtoglavom ekonomskom usponu sve više koriste dizajn kao ključan čimbenik tog razvoja i ulažu jako puno u razvoj dizajn managementa, centara za dizajn itd. Za njih je dizajn ključ inovacije, a inovacija ključ ekonomskog razvoja.

Na primjer, prije desetak godina sam sudjelovala na ico-D Design Weeku u Južnoj Koreji i zapanjila sam se kad sam vidjela da su u svakom većem gradu izgradili ogroman centar za dizajn. U razgovoru s direktorom jednog takvog u Daegu pitala sam ga koliko konkretno to trenutno doprinosi razvoju dizajna, ali i nacionalne ekonomije, a on je mirno odgovorio da danas još ne, ali da je njihova procjena da će za deset godina to jako puno značiti i da oni sad stvaraju infrastrukturu za buduće generacije.

Taj način razmišljanja unaprijed vodi napretku i tu je zemlju potpuno preobrazio. Svaki put kad odem u Južnu Koreju ostanem ponovno zapanjena novim dostignućima, od Design Plaze do činjenice da grad od 10-ak milijuna stanovnika do 2030. namjeravaju pretvoriti u grad s nula posto otpada - upravo kroz dizajn i inovaciju. Singapur, koji nema prirodne resurse, ulaže isključivo u inovaciju. Zamislite Ministarstvo inovacije i dizajna u Hrvatskoj.

Koji su po vama najveći aduti hrvatskog dizajna, gdje su najveće prilike, mogućnosti?

Hrvatska ima sjajnu dizajnersku tradiciju, dovoljno se sjetiti samo Picelja ili Bernardija, zatim ima i u inozemstvu uspješne dizajnere sa sjajnim karijerama, poput Mirka Ilića. To su imena koja danas vani i mladim generacijama nešto znače. Hrvatski dizajn prepoznat je zbog nekoliko imena koja se redovito nalaze na popisima nagrađenih na mnogim međunarodnim izložbama i natjecanjima. To je s druge strane u velikom kontrastu u odnosu na ono što svakodnevno gledamo u našem vizualnom okolišu, što je najbolji pokazatelj realnog stanja u sektoru. Dizajn nije disciplina stvaranja artefakta, već strateško promišljanje koje omogućuje komunikaciju u vizualnoj sferi i ima puno širi impact od čisto estetskog. Ta promjena u sagledavanju zadaće dizajna sve je očitija vani, ali kod nas je još slabo uočljiva.

U okviru ico-D-a radila sam na brojnim projektima čiji je cilj bio mapiranje generičkog sektora dizajna u svijetu, upravo kako bismo ustanovili kako dizajn ekonomija pridonosi razvoju ukupne ekonomije neke zemlje te sociokulturnom razvoju neke države. Također sam surađivala s brojnim zemljama i vladama pri razvoju nacionalnih dizajnerskih strategija. U Hrvatskoj je ta svijest slabo razvijena i još se borimo da dizajn kao struka zadobije poštovanje, a kamoli da nas se shvati kao moćne pokretače promjena koji itekako pridonose ukupnoj kvaliteti života te strateške partnere u razvoju biznisa i ekonomije.

Što je s vašim planovima da otvorite prvi Muzej dizajna u Hrvatskoj?

To je inicijativa na kojoj sam započela raditi pred petnaestak godina, nažalost, još uvijek neuspješno. Iako su mojim naporima čak Art Directors Club New York, Type Directors Club i mnogi dizajneri iz svijeta dali ili obećali donacije, čini se da u Hrvatskoj još ne postoji svijest o potrebi za takvom institucijom. Uz to, užasno me žalosti da ne postoji sistematizirana arhiva hrvatskog dizajna. Ono što je sačuvano nalazi se u nekim neformalnim privatnim kolekcijama. Bila bi tragedija da sve to jednog dana nestane i ostane nepoznato budućim generacijama, kako naših dizajnera, tako i šire javnosti. Ali dok antologijski komadi hrvatskog dizajna završavaju na krupnom otpadu, jasno je da je stav zajednice prema svojoj vlastitoj tradiciji samo kvazipatriotsko busanje u prsa, bez konkretne akcije. Da citiram mog poočima Radovana Ivančevića: 'Ne pripada nam kulturna baština samo time što smo se slučajno ovdje rodili: i prošlost se mora rekreirati u duhu da bi nam zasluženo pripala. Stvaralaštvo naših predaka pripada nam samo toliko koliko smo ga istraživanjem i interpretacijom duhovno posvojili.'

Dizajner kao umjetnik ili dizajner kao profesionalac - koje vam je shvaćanje bliže? Kako biste općenito opisali ulogu dizajnera?

Dizajn nije umjetnost, iako vuče korijene iz likovne umjetnosti. Mislim da je u hrvatskom kontekstu upravo moja generacija nekako i afirmirala ulogu dizajnera i borbu za priznavanje profesije i njene važnosti. Mene zanima edukacija, odgoj i obrazovanje ljudi iz svih segmenata, od djece do običnog čovjeka, preko klijenta, do političara o dizajnu, o njegovoj važnosti za društvo, o pravu na dobar dizajn, o integritetu profesije i onih koji se njome bave. I to da svijet ostavim mrvicu boljim mjestom nego što sam ga našla. Iako spadam u tu srednju generaciju dizajnera, po tom načinu razmišljanja sam definitivno stara škola. Osjećam tu pripadnost u razgovoru s dizajnerima starije generacije poput Miltona Glasera ili teoretičara poput Victora Margolina. Victor i ja smo čak i radili zajedno na projektu vezanom za društvenu odgovornost dizajnera i mislim da je shvatiti svoj poziv kao rad profesionalca koji želi svojim djelovanjem unaprijediti društvene i ine okolnosti života najvažniji dio našeg rada. Dizajner mora biti društveno aktivan član zajednice.

Kako komentirate to što ste u Hrvatskoj dobili malo nagrada za svoj rad? 

Nedostatak nagrada je direktna posljedica izostanka mojih radova na izložbama i natječajima u Hrvatskoj. To je bila svjesna odluka u trenutku kad sam izabrana u odbor ico-D-a. Kada ste izabrani za njegovog člana, naglašeno je da ste izabrani kao individua i kao takvog vas se tretira cijelo vrijeme, iako predsjedavate organizacijama iz cijelog svijeta. Smatrala sam da bi bilo, na neki način, sukob interesa da dajem svoje radove na natječaje i izložbe, da bih time dovela u neugodnu situaciju selektore i organizatore kojima smo često mi bili pokrovitelj. Smatrala sam da je jedino časno da se skroz povučem iz lokalnog konteksta i da ne sudjelujem u natječajima dok nisam u jednakoj poziciji kao i svi ostali. A i kad vam je u jednom trenutku povjerena uloga koja je puno veća od vlastitog osobnog konteksta, kad imate priliku napraviti nešto za veće dobro profesije ili društva, onda je to prioritet. Moram reći da sam dobila godišnju nagradu ULUPUH-a za podizanje ugleda organizacije.

Što se tiče agencijskog konteksta, kod nas postoji sistem evaluacije dizajna koji zapravo vrlo malo integrira dizajnere u agencijama. Još uvijek se dijelimo na 'čiste dizajnere' i one 'komercijalne iz agencija', s time sam se susrela puno puta. Iako su mnogi moji radovi bili na festivalima, neki su i nagrađeni, ali tu nikada ne bih isticala sebe nego timski rad, a i prijavljivale su nas agencije. Jedina koja je bila baš na moje ime bila je ona Sudnjeg dana za najbolju reklamu godine za Croatia osiguranje, što mi je drago jer je to bila zaista osobna priča. 

Otac vam je pokojni redatelj Ante Babaja. Koliko je to utjecalo na vaš osobni put, karijeru, njezin razvoj?

Imala sam privilegiju biti kći dva izuzetna oca, velikog redatelja Ante Babaje i mog poočima, povjesničara umjetnosti Radovana Ivančevića. Njih dvojica bili su vrlo različiti ljudi i svaki je na mene utjecao drugačije. Tata je bio usamljenik, volio je biti sam i čitati, a posjedovao je nevjerojatno poznavanje klasične glazbe. Komunikacija nam je bila tipična za njega, ja bih došla, šutjeli bismo zajedno sat-dva slušajući glazbu i onda bih otišla. Kao da smo se baš napričali, iako su mi mnogi njegovi prijatelji opisali istu 'komunikaciju' kao tipičnu. Danas to puno bolje razumijem nego tada i često vidim taj dio njega u sebi.

Radovan je pak bio moj duhovni otac, on je formirao moj intelekt i ugradio mi sustav vrijednosti, osjećaj odgovornosti za struku i osobni integritet. Ako mi je tata usadio umjetnički senzibilitet, Radovan me naučio da je pojedinac svojim životom odgovoran za moral zajednice kojoj pripada jer se svaki prosjek izračunava iz pojedinačnih visina, ali i visoku cijenu koju se visoko plaća za podmetanje vlastitih leđa. Jednako tako, vodio me po svijetu i pokazivao mi čuda za koja mnogi niti ne znaju da postoje, tako da sam vrlo rano počela baratati pojmovima povijesti umjetnosti. Ako sam u nečem bila privilegirana, to je bilo da su se moji interesi shvaćali ozbiljno, iako sam bila dijete.

S druge strane, kad imate dva oca u enciklopediji, letva je postavljena jako visoko, a svi misle da vam je zapravo puno lakše. Rezultat je da se dvostruko trudite i dokazujete da ne bi ispalo da vam je nešto dano zbog prezimena. Činjenica je da živimo u sredini koja je vrlo sklona jalu i ne libi se to pokazati. Kad sam s 19 godina radila svoju prvu samostalnu fotografsku izložbu, odmah su krenule kojekakve priče i tu sam shvatila da imam potrebu maknuti se i pokušati negdje vani, gdje sam anonimna i gdje znam da sam sve postigla sama. Zato sam i otišla u Beč na studij - tata mi je zabranio da upišem kameru na ADU jer on tamo predaje, a profesor je bio moj stric Nikola Tanhofer, moj poočim Radovan Ivančević je predavao na Filozofskom i na Dizajnu, a ostatak obiteljskih prijatelja je bio na Likovnoj. Da nisam otišla u Beč, cijeli bih studij slušala da sam prošla ispit zbog nekoga. Ovako znam da sam sve napravila sama svojim radom i trudom.

S Tatjanom Bartaković 2016. pokrenuli ste inicijativu 'Hrvatski dizajneri u akciji', neformalnu grupu dizajnera koji su svojim radovima podržali stručni tim za Cjelovitu kurikularnu reformu te inicijativu Hrvatska može bolje. Kako sada gledate na akciju i uopće na situaciju oko kurikularne reforme i ondašnji prosvjed?

Zasluga za tu ideju potpuno pripada Tatjani, koja me pozvala kad je izbila cijela afera oko kurikularne reforme i rekla da bismo morale nešto napraviti. Na sreću, mnogi kolege su dijelili naše mišljenje i cijelu 'operaciju' smo izvele u nekoliko dana, preko društvenih mreža. Bilo je tu sjajnih rješenja, vidjelo se da je struka stala uz progresivno promišljanje naše budućnosti i one naše djece. Tiskara Cerovski donirala nam je tisak plakata za naše dizajnere koji su ih nosili na protestu, a sve smo digitalno stavili na raspolaganje građanima da si sami mogu isprintati plakate. I Tatjana i ja bile smo iskreno dirnute brojem 'naših' plakata na skupu, ali i na fotografijama mini protesta od NYC-a do Seula. Po meni je to pozitivan primjer aktivne uloge dizajna u društvu. S druge strane moje je duboko uvjerenje da dizajneri prečesto misle da im je društvo nešto dužno. Moje mišljenje je da poštovanje možemo zaslužiti samo svojim djelovanjem, time da smo aktivni članovi društva, da djelujemo u okviru etičkih kodova, da se zalažemo za interes društva, ekologije i humanosti i da sami odredimo svoju ulogu u široj zajednici. Edukacija je najvažniji aspekt toga.

Poznat je i vaš projekt iz 90-ih, 'UnTrashed', izložba dizajnerskih radova koje su klijenti odbili. Možete li se osvrnuti na tu ideju? Je li, u tom kontekstu, danas barem malo lakše raditi komercijalni dizajn, jesu li klijenti možda bolje upoznati s poslom dizajnera?

Ideja za tu izložbu stvorena je iz moje privatne frustracije činjenicom da su najbolje ideje i prijedlozi ostajali u ladici jer su činili iskorak u odnosu na standardnu produkciju, a klijenti su skloniji tome da žele nešto sigurno, konvencionalno, već viđeno. Shvatila sam da se na sve izložbe prijavljuju jedino radovi koji su realizirani, dakle nema šanse da odbijene radove ikad itko vidi. Nekako mi se činilo da slika hrvatskog dizajna nije potpuna bez toga da vidimo što je stvarni potencijal naših dizajnera. Razgovarala sam s nekoliko kolega i svi smo zaključili da su nam najbolji radovi doma u ladici. Ono što sam tom izložbom htjela pokazati bio je upravo taj ogromni nesrazmjer između potencijala naših dizajnera i onoga što vidimo oko sebe.

Sam postav bio je također drugačiji, postignut kontrastiranjem originalnog dizajnerskog rješenja s reprodukcijom finalnog rješenja te objašnjenjem klijenta. Mislim da je to bila najposjećenija izložba u Galeriji ULUPUH-a i bilo je divno slušati ljude kako čitaju objašnjenja zašto je nešto odbačeno i pritom umiru od smijeha. Nisam očekivala da će izložba imati toliki odjek, javile su mi se stotine dizajnera iz svijeta sa željom da sudjeluju na sličnoj međunarodnoj izložbi, a zapanjilo me kad sam doznala da je o hrvatskom 'UnTrashedu' čak izašao prilog u jednom časopisu o dizajnu u Koreji, i to na osam stranica. Nažalost, zbog pomanjkanja sredstava nikad nismo realizirali iduću, ali me zabavilo kad sam vidjela kako je američki AIGA prije nekoliko godina napravio istu stvar uz ogromnu pompu.

'UnTrashed' je bila snimka situacije pred 15-ak godina, danas se malo toga promijenilo. Domaće kompanije često se ne usude ići u velike kreativne iskorake, već robuju konvencijama ili naprosto oponašaju ono što vide da rade druge velike kompanije u inozemstvu. Biti drugačiji za nas u malim zemljama još uvijek je, čini se, opasnost, a ne meritum. Ali kad gledam kako se to razvija vani, uvjerena sam da će upravo ta razlika postati ključna determinanta između oponašatelja i kreativnih ekonomija. Mislim da imamo sjajne kreativne potencijale i jako talentirane mlade ljude, ali nam, kao maloj zemlji, još nedostaje samopouzdanja. Ipak, kroz edukaciju, čini mi se da se polako pojavljuje ta samosvijest kod marketinških menadžera i klijenata koji shvaćaju da se bitni pomaci mogu ostvariti jedino kroz originalnost i iskorak. To je ohrabrujuće i za dizajnere i za cijeli sektor.