Vodstvo je krenulo iz prostorije u kojoj se nalaze slikocrteži s motivom cijevi, a prostor je obložio tapetama te ga tako transformirao u nešto sasvim novo, što na posjetitelja ostavlja dojam kao da se nalazi u nekom virtualnom labirintu.

'Svi radovi koje vidite na izložbi nastali su u zadnje dvije godine, a od 1984, otkako se prvi put pojavio Macintosh, taj moj rad postaje usko povezan s računalima. Kada sam prvi put počeo koristiti računalo, shvatio sam da će to radikalno promijeniti naš odnos prema vizualnom, način na koji poimamo sliku, a 30 godina kasnije vidimo da je uistinu tako.

U kasnijim 80-im moj se rad počeo širiti i na zidove pa je tako i arhitektura postala bitna. I prije toga sam bio jako zainteresiran za filmove u kojima je arhitektura imala bitnu ulogu, posebno tu emotivnu, kao što vidimo u filmovima 20-ih i 30-ih, naročito onih Fritza Langa. U filmu Metropolis 'glavni glumac' je baš arhitektura. Možete li i u ovom prostoru u kojemu ste trenutno pronaći tu poveznicu s arhitekturom iz tih starih crno-bijelih filmova? Prostor je prazan, ali je istodobno i pun jer je prepun informacija. Zapravo, radi o tankom sloju informacija koji mijenja cijeli prostor i tako utječe na njega. Taj mi je odnos jako bitan, odnos stvarne arhitekture, stvarnog prostora i tog tankog sloja informacija koji stvara iluziju prostora', objasnio je umjetnik.

Kogler je posjetiteljima opisao i način na koji nastaju njegovi radovi te istaknuo da ih ne radi tako što 'sjedi sam u studiju i razmišlja o remek-djelu', već, naprotiv, sva svoja djela stvara na vrlo pragmatičan način, u studiju, kroz dijalog sa svojim timom i ljudima iz raznih tvrtki koji mu kasnije pomažu realizirati određeni projekt.

Ovu prostoriju je primjerice radila tvrtka iz Zagreba. Dakle u tom procesu stvaranja postoji i pragmatičan pristup. Bitno mi je da ljudi s kojima surađujem razumiju moju viziju onoga što je nastalo u 'laboratoriju', odnosno u mojem studiju', kaže.

Tijekom ture prokomentirao je i pritužbe na njegovu projekciju bijelih štakora na Medijskoj fasadi MSU-a.

'Već dugo radim s istim motivima. Radi se o jednom veoma reduciranom vizualnom jeziku; tu su cijevi. Mozak, mravi, štakori, globus, žarulja... Sve te motive čovjek može interpretirati bez ikakvog predznanja i pri tome je nebitna kulturološka pozadina. U slučaju štakora i mrava, prema tim životinjama gajimo dvojake emocije, i pozitivne i negativne. Pozitivna strana štakora jest ta da se tu radi o iznimno društvenoj životinji, inteligentna je, a i koristimo je u znanosti. Štakori su uspješno evoluirali upravo zato jer žive u tako ogromnim zajednicama. Živjeli su u velikim zajednicama i prije nas, a zasigurno će i nakon.'

Nakon prve prostorije, prostora reduciranog vizualnog rječnika, Kogler je poveo posjetitelje u sljedeći prostor, a on je u suprotnosti konzistentnom i reduciranom, sobu s kolažima.

'Na ovim kolažima nalaze se sve one informacije koje s vremenom prikupljam i kojima sam izložen; tu su fotografije iz raznih medija. Svaki drugi tjedan prođem kroz te fotografije po medijima i onda izaberem one koje mi najprije privuku pažnju te ih stavim u jednu ovakvu 'kutiju'. Nakon toga odlučim koje slike idu jedna s drugom i napravim kolaž. U crnim su okvirima sve one informacije s kojima se svakodnevno suočavao dok su u bijelim dijelovi onoga što stvorim tijekom vremena. Dakle, na neki način, u crnim okvirima je moj input dok je u bijelim output.

Umjetnik je na kraju vodstva predstavio i svoj rad u trećoj prostoriji izložbenog prostora – videoprojekciju obogaćenu zvukom koji je sastavni dio instalacije - autora Franza Pomassla, austrijskog umjetnika, teoretičara i kustosa, s kojim Peter Kogler surađuje već nekoliko godina.