'Čim sam se vratio u Osijek, uzeo sam u ruke fotoaparat i krenuo snimati ulice, trgove, zgrade, pročelja. Grad objedinjuje toliko tih zanimljivih točaka. Uskoro sam imao četiri tisuće fotografija i onda krenuo odabirati', kazao je Fischer.

Uz estetski moment u svakoj od njih slikar vidi i osjeća povijesni, društveni, tradicijski i simbolički kontekst, kojem se Fischer prilagođava odabirom motiva određenih (najčešće) građevina ili njihovih nizova, što prikladnim kadriranjem, odabirom boja i stila, veselijim šarenilom u odnosu na stvarnost, na promatračevu psihu i raspoloženje djeluje oraspoložavajuće.

Fischer na taj način u slikarstvu upotrebljava teoretsko znanje stečeno na poslijediplomskom studiju komunikologije na Sveučilištu u Zadru, za koji kaže da mu je najviše pomogao u prikupljanju literature i daljnjem samostalnom istraživanju. Zanimaju ga principi i realizacija komunikacije, simbolika i semiotika, jer se u slikama secesijskih ili baroknih pročelja u Tvrđi promatraču podsvjesno otkrivaju uzorci tipični za neke, na primjer, tradicijske i građanske odnose.

Nizovi ostakljenih prozora ili odavno maknuta kaldrma mogu podsjećati na ogrlice sa šokačkih nošnji, žarkim bojama unoseći novi pogled na urbanistički i arhitektonski identitet grada. Tako manipulira stvorenim znakovima, odnosno slikom kao označiteljem i povezanim mentalnim konceptom lokalnog prostora.

Na 20 slika velikog formata su primjerice Bastion, Prva hrvatska štedionica, konkatedrala i Gradska kuća na glavnom trgu. Slike je skenirao, računalno obradio i prilagodio za printanje na svilu od koje se u jednom poduzeću u Varaždinu kroji osam dijelova i prišiva na kišobran. Tu su i autorske multiplikacije, odštampane verzije slika manjeg formata te drveni tanjuri i pločice kao suveniri.

Veza s Varaždinom nije slučajna, jer ga je Fischer ovim projektom već obradio. 'Varaždinski kišobran' doživio je najveći uspjeh na Špancirfestu i zatim na Danima varaždinskog obrta gdje se uklopio u širu priču o lokalnoj tradiciji usmjerenoj na podizanje sjećanja o građanskom identitetu Varaždina.

Osječku seriju od 20 slika još proljetos Fischer je ponudio Gradu Osijeku za izložbu, ali do danas nikako da se dogovore za termin i organizaciju.

'Ravnatelj Muzeja Slavonije pristao je da bude autor izložbe u Waldingeru. Ali određen je termin u srpnju ili kolovozu, kada je Osijek pust i prazan. Suradnju oblikovanja identiteta i turističkog proizvoda ponudio je još 2009. Gradu Osijeku pa su prvo rekli da 'pošalje svoje radove koje će uvrstiti na hrpu drugih prijedloga za suvenir grada i razmisliti', što sam odbio', Fischerovo je iskustvo, nakon kojega je izložbu ponudio i Odsjeku za kulturu Grada Osijeka, ali do danas nije dobio nikakav odgovor.

'Imam dojam kao da netko ne želi da izložim svoje radove u koje sam uložio isključivo vlastita sredstva, pa ih nakon tri i pol godine nemam gdje izložiti. Iz toga se iščitava jedna loša namjera', ocjenjuje Fischer.

Rođen je 1952. u Slavonskom Brodu odakle je u Osijek dolazio tijekom djetinjstva i mladosti u posjet baki i djedu. Osnovnu i srednju školu završio je u Varaždinu nakon čega je diplomirao likovnu kulturu na tadašnjem Pedagoškom fakultetu u Rijeci, a od 1973. godine samostalno izlaže. Godinama je u Varaždinu radio u profesorskoj službi, a tamo se pored slikarstva istakao i kao dizajner osmislivši i proizvevši nekoliko suvenira za Varaždin, između ostaloga i 'Varaždinski kišobran'. Od 2009. živi u Osijeku gdje radi na srednjoj Školi za primijenjene umjetnosti i dizajn Osijek.