Velikan hrvatskog performansa Tomislav Gotovac 1994. gol je mirno stajao na vrhu zgrade HDLU-a, licem okrenut prema istoku. Tijelo mi je bilo nalik na kip, u klasičnom stavu kontraposta, čvrsto oslonjeno na kupolu zgrade, ali istovremeno spremno za pokret. Osnovnu ideju za 'Stražu na Rajni' umjetnik je pronašao u istoimenom filmu iz 1943., o antifašistu u SAD-u, u režiji Hermana Shumlina, a performans je bio dijelom projekta 'Paranoia View Art'. Prema umjetniku, umjetnost paranoidnog pogleda, izrazito je individualno tumačenje globalne povijesti i suvremenih događanja s pretpostavljenim (mračnim) razvojem događaja u budućnosti.

'Kao da je znao ili bar točno predvidio', kažu iz udruge Domino, koja stoji iza organizacije performansa Nine Kamenjarin, 'da će 26 godina kasnije utvrda Europa ponovno podizati čvrste granice od opasnosti koja, čini se, svugdje vreba'.

Gotovac je govorio da bi volio da 'Stražu' izvede žena

'Milosti nema. I u godini kada Vijećem upravo te iste utvrde EU predsjeda Hrvatska, imigrantska politika domaćina očituje se u sili i nemilosti prema svima drugačijima od njih samih. Svakoga smo dana zasuti novim informacijama o nemilosrdnom ponašanju vlasti, mučenju, batinama i policijskim brutalnostima prema imigrantima koji se usude doći na njezin prag. Iako prividno napredno društvo 21. stoljeća, svakoga se dana zateže remen demokratskih (i ljudskih) prava.'

U hommageu Tomu, 26 godina kasnije, Rajnu, simboličku EU, granicu i mjesto gdje se čuva civilizacija od barbarske horde, čuvala je žena - Nina Kamenjarin.

'Čuvam granice 'pogledom' i ne pitam se pritom tko su ti 'naši' ili 'oni drugi'. Nisam pobornik svojatanja. Mislim da je bitno da se na važna pitanja ukaže i da se ona otvore, poput razmišljanja i djelovanja prema boljem, za sve nas kao ljude', rekla je autorica i dodala:

'Svjedoci smo ukidanja prava na svim frontovima. Pognute glave, gledajući u vlastita stopala, polako se okrećem oko svoje osi i propitujem mogućnosti promjene u današnjem trenutku. Veseli me sama činjenica da sada granice čuvam ja, jer je i Tomislav Gotovac jednom prilikom izjavio kako bi volio da performans izvede žena.'

Kamenjarin je performans izvela u sklopu šireg projekta 'Budućnost političkog performansa' koji kritički prati hrvatsko predsjedanje Vijećem EU i teme kojima se parlamentarci bave. Udruga Domino provodi ga u partnerstvu s Institutom Tomislav Gotovac u okrilju programa 'Prema otvorenoj, pravednoj i održivoj Europi u svijetu – Projekt predsjedanja EU 2019.-2021.'

Nagost i izloženost, doslovna i simbolična, u centru je i ranijih radova mlade Kamenjarin koja je 2016. diplomirala kiparstvo temom spoja skulpture i performansa, 'Simbiozom', u kojoj je tijelo prekrila tankim slojem gline koja se potom, zbog topline tijela, ubrzano sušila, raspucavala i u komadima padala s umjetnice. Doslovnim je fizičkim 'spajanjem' gline i živog tijela, inače dvaju osnovnih elemenata onoga što ju trenutno najviše okupira - kiparstva i performansa, Kamenjarin htjela ispitati njihov odnos, koje su im bitne sličnosti i razlike s obzirom na prisustvo tijela u prostoru.

'Mučenje' škakljanjem

U drugom svome radu, 'Instalaciji Interakciji Tiku', Kamenjarin je u performans izveden u muzejskom prostoru direktno uključila publiku snimajući zbivanje te tako dobivajući i videoinstalaciju.

Koncept je bio inspiriran tikovima, grčevitim trzajima mišića koji se ponavljaju bez kontrole, a umjetnica je pred publikom bila s povezom preko očiju i u grudnjaku i gaćicama. Ispred nje se na postamentu nalazilo nekoliko ptičjih pera kojima su ljudi trebali ispisivati tikove. Kamenjarin je reagirala na podražaje publike, 'tih moćnika u čijim je rukama naoko bezazleno sredstvo', kako je navela kustosica Vanda Franičević.

'No, tim sredstvom zapisivale su se ne tako bezazlene riječi, a sada je pero uzrok nekontroliranih pokreta koje sami provociramo. Dakle, umjetnica nam je pružila priliku poticanja živčane traume koja se očituje u stalnom ponavljanju nehotičnih trzaja mišića i grčevitih pokreta organa. Ipak ne svjedočimo nekakvom nakaradnom, zastrašujućem, šokantnom i erotskom performansu, iako će neke možda zagolicati i perverzne misli. Umjetnica je u ovom slučaju 'mučena' od strane vlastite publike ali na sasvim bezazlen način, škakljanjem. Radovi suvremenih umjetnika često sadržavaju humoresknu notu. Poruga i crni humor postali su popularan i raširen način komunikacije. Više ne komentiramo 'što nas žulja', već skrećemo u smjeru 'što nas škaklje, golica'. Humor kao raspoloženje ipak se rijetko pojavljuje samostalno kao umjetnički izraz, a upravo ovim performansom Nine Kamenjarin stvorena je smijehom praćena zgoda, to jest smijeh je nezaobilazan produkt, dat u funkciji igre čija je bit ozbiljne naravi', navela je Franičević.

Još jedan zanimljiv rad Nine Kamenjarin su 'Tragovi', koji, kako kaže kustosica Petra Dajak, 'u svega jednu minutu na više načina uspješno prikazuje kako naše društvo funkcionira'. Ponovno je to interakcija između umjetnice i njenih suradnika koja ima i humorističnu notu.

Zadatak je ovdje bio shvatiti autoričino lice kao slikarsko platno na kojem mogu prikazati što god oni žele, bilo kakve znakove, simbole ili natpise koji su im važni u životu.

'Za razliku od svojih suradnika, autoričina egzistencijalna sloboda svedena je na minimum. Ona im u potpunosti izlaže sebe i svoje lice, te takvim prepuštanjem prestaje biti subjekt u njihovim očima. Na prvi pogled rad ima negativne konotacije, jer poštivanje nečijeg dostojanstva najčešće pada u drugi plan dobivanjem moći manipulacije i izrabljivanja. Bez obzira koliko puta ponovili performans, suradnici se uvijek vraćaju na motive koji uključuju razne stereotipe, rodnu određenost pa čak i izrugivanje', navodi kustosica dodajući kako se sam naziv rada 'Tragovi' može protumačiti kroz crteže koje publika ostavlja na autoričinom licu.

'Jer svaki vanjski društveni utjecaj ostaje zapisan na nama, ali i način na koji oni utječu na nju u svakodnevnom životu, što u pozitivnom, što u negativnom smislu. Tragovi koje drugi ostavljaju na nama mijenjaju način na koji vidimo sebe, a skulptura koju oblikujemo zapravo smo mi sami. Dobivši određenu slobodu ljudi moraju odlučiti što će učiniti s njom. Na taj način ova video instalacija postaje neka vrsta socijalnog eksperimenta jer propituje utjecaj društva na pojedinca, a također postavlja pitanje do kojih granica idu naše mogućnosti i sposobnosti da druge ljude oko sebe promatramo kroz prizmu egzistencijalizma i osobne slobode izbora', kaže Dajak.