Posljednja predstava Festivala svjetskog kazališta prvo je ovogodišnje suvremeno čitanje klasične literature, toliko drago velikim redateljskim imenima današnjice. Jedan od njih, Frank Castorf, odlučio je kroz svoj poetski rukopis provući Čehovljeve 'Tri sestre' i novelu 'Seljaci', spojivši ih u jednu predstavu, ali i sačuvavši njihovu samostalnost scenski ih odvojivši po prizorima i scenskim prostorima.

Zadržavši ih u vlastitim okvirima, oblikovao je snažan dramski sukob između lica i naličja prijelomnog trenutka ruske povijesti – pada plemstva i uzleta proletarijata, ali i općenite metafore društvenih prijeloma u kojima oni odozgo padaju dolje, dok donji stupaju na pijedestale često nepripremljeni za slast vlasti.

Castorf, koji se u svom radu strogo kloni scenske psihologizacije likova, vrhunac psihološke drame, dramu 'Tri sestre', proveo je kroz mlin parodije, dovevši je na prag groteske. To je učinio glumačkim odmakom u karikaturalnost te trivijaliziranjem ključnih dramskih situacija ponavljajući i usmjeravajući pažnju na rubne točke. Tim parodijskim ruhom apatiju sestara i njihovih istomišljenika u trenucima pada prokomentirao je neopravdanom, na kraju predstave davši im novu šansu povratkom na tron njihovog seoskog imanja.

S druge strane, siromašne proletere iz naturalističke novele 'Seljaci', kao predstavnike naličja društva, Castorf je zadržao u prostoru naturalizma ispunjenog nasiljem proizašlim iz besperspektivnosti te pojačanog krupnim planom kroz oko kamere koja je pratila izvođače uz projekciju na velikom video-zidu. Unošenjem u lice glumaca, kamera je utjecala i na njihovu izvedbu, naglasivši emociju.

Možebitnu zamku pada u šablonu izazvanu karikaturnošću likova redatelj je pokušao izbjeći stalno novim scenskim iznenađenjima i izazovima koje je postavljao pred glumce, poput lokve vode nasred scene koja je postala klizalište usred kazališta i mjesto vodenih sukoba. Nažalost, to mu nije pošlo od ruke u završnim scenama prvog dijela predstave u kojima je ritam naglašeno pao. Završni dio predstave uronio je u nove i još nagašenije parodije, ponovo uspostavivši visok scenski naboj te zatvorivši veliku predstavu (i vremenski, ali i kvalitativno) odgovarajućim krajem. 

Glumački ansambl odlično je odglumio parodijski odmak od likova, pretočivši ga u komentar, ujedno u visokom ritmu odradivši predstavu bez pada. Scenografija Berta Neumanna višestruko je podcrtala staleške razlike, scene iz 'Tri sestre' postavivši na povišeni i otvoren prostor za ladanje, dok je proletere iz 'Seljaka' naturalistički zatvorila u brvnaru sa sve četiri strane.

Iako zahtjeva punu pažnju u (pre)dugih tri i pol sata, predstava 'U Moskvu! U Moskvu!', koja je zatvorila ovogodišnji Festival svjetskog kazališta, vrlo je zanimljiv i glumački odlično oblikovan scenski komentar ruskih klasika i društva općenito.