Predstava 'Radnice u gladovanju' u režiji Olje Lozica, premijerno izvedena u petak u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM), izvedbeni je projekt temeljen na autorskom tekstu Gorana Ferčeca nastao kao hibrid socijalne drame i glazbene pasije u čijem je središtu tragedija radništva kao kolateralne žrtve društvenih pretvorbi.
Socijalna drama dramskog pisca Gorana Ferčeca, nastala po narudžbi kazališnog kolektiva fringe ensemble iz Bonna i praizvedena u Leipzigu 2014., autorov je odgovor na degradaciju radništva i propast sustava rada u kasnom kapitalizmu nadahnut sudbinom radnica tvornice Kamensko u Zagrebu.
Iako konkretno tematizira njihov osmodnevni očajnički štrajk glađu kojim su se 2010. pokušale izboriti za svoja radnička prava, Ferčecov je tekst zapravo posveta svim radnicama koje više ne rade, u prvom redu njegovoj vlastitoj majci-radnici, koja je u pretvorbama prelaska na kapitalizam završila na burzi rada kao otpadni materijal socijalističkog samoupravljanja.
Sve to, i svoje motive i priču svoje majke, autor iznosi u uvodnom dijelu predstave, tekstu ukoričenom u Ferčecovoj zbirci eseja 'Priručnik za jučer' pod naslovom 'Radnici izlaze iz tvornice', a koji glumac Adrian Pezdirc realizira kao neku vrstu monološkog predavanja o arhetipskoj majci-radnici koju je socijalističko beznađe spriječilo u posjedovanju ikakve životne ambicije osim one za golo preživljavanje, da bi joj beznađe kapitalizma gotovo oduzelo mogućnost da uopće preživi.
Želeći priču o radnicama uzdići na univerzalnu razinu, pisac je tekst strukturirao po uzoru na glazbenu pasiju 'Muka po Mateju' Johanna Sebastiana Bacha, aplicirajući prikaz zadnjih dana Isusova života na zemlji i njegovog razapinjanja na križ na besperspektivnost borbe za radnička prava u kasnom kapitalizmu, gdje radnika na kraju puta ionako čekaju samo metaforkički križ i smrt.
Transponirajući muku pojedinca na muku kolektiva, Ferčec kreira neku vrstu socijalne pasije u kojoj arhetipska borba potlačenih za vlastita prava postaje svevremenska priča o borbi dobra i zla.
vezane vijesti
Mada od početka jasno daje do znanja da je djelo inspirirano osobnim motivima, kao i duboko usađenim osjećajem moralne odgovornosti da se ne okreće glavu od patnje drugih, Ferčec tu priču u tekstu iznosi gotovo faktografski, prikazujući kronologiju tragedije jednog sustava čije su kolateralne žrtve nevini ljudi.
Predstava se otvara na peti dan štrajka. Radnice – utjelovljuju ih Hrvojka Begović, Dora Polić Vitez, Anđela Ramljak, Urša Raukar, Doris Šarić Kukuljica, Lucija Šerbedžija i Marica Vidušić – nalazimo na nekoj vrsti uzdignute platforme u središtu pozornice uokvirene jedva naznačenim zidom tvornice u pozadini, gdje svoje uloge igraju s patosom grčke tragedije.
Tako se i kreću, poput zbunjenog kora izgubljenih duša, kojemu je suprotstavljen zbor muškaraca (Petar Leventić, Danijel Ljuboja,Maro Martinović, Adrian Pezdirc i Damir Šaban) – simbola bespoštednosti kapitalističkog sustava u kojemu život pojedinca vrijedi onoliko koliko iznosi njegova financijska moć.
U glazbenom oblikovanju Katarine Ranković, ritmično se izmjenjuje zbor borbenih glasova žena-radnica s pjevnim dionicama muškoga odgovora, koji im, u raznim glazbenim oblicima od kojih je najefektniji onaj koji imitira klapsku pjesmu, u osnovi poručuje: 'Nikog nije briga! Gladuju i drugi!'.
One su očajne, ponosne, ali i gladne, pa ponekad glad prevlada ponos, ponekad ponos uspije nadvladati slabost, a ponekad očaj preplavi sve druge emocije.
Obučene u bezlične haljine u kojima njihova tijela gube obrise ženskosti, pa i ljudskosti, one polako tonu u konfuziju kojoj je fiziološki uzrok glad, a koja se na metaforičkoj razini odnosi na košmar svijeta u kojemu su se našle, za čije uvjete nisu pripremljene, i u kojemu se ne snalaze.
Ukoliko nešto ne poduzmemo, taj će se košmar preliti na čitav svijet, poručuje predstava, a kako bi to moglo izgledati demonstrira scenografsko rješenje Stefana Katunara, koje radnicama naglo izmiče tlo pod nogama, pa se one odjednom nađu zarobljene na pokretnom dijelu platoa, gdje izgubljeno teturaju, udarane vjetrovima sudbine, kao na nekoj vrsti splavi.
Dok one hvataju ravnotežu, polako se podiže golemi zid od zelenog bršljana koji pokriva čitavu pozadinu pozornice. Zid se trese, radnice se ljuljaju, gledatelje od tog efekta hvata blaga vrtoglavica.
Vrtoglavica je ono što ta predstava, koja je zapravo manifest o radničkim pravima uobličen u oratorij očajnika, i nastoji izazvati dok, kako sam Ferčec poručuje, 'danas prelazi u sutra, koje je odavno postalo jučer'.
