Riječ je o novoj akciji grupe kazalištaraca i intelektualaca koji već neko vrijeme pokušavaju ne samo prosvjedima, nego i konkretnim pravnim akcijama presložiti sliku zagrebačke kulture i netransparentne, klijentelističke načine njezinog funkcioniranja, a peticija je dostupna na linku. Tu grupu je upravo Zvonko Maković javno nazvao 'uličnom gerilom', a naziv se uvriježio i u krugovima institucionalnih i institucionaliziranih struktura, čitaj aktera/amatera zagrebačke kulturne politike te čelnih ljudi i zaposlenika ustanova u kulturi koje krizu ne osjećaju na isti način kao nezavisnjaci.

Sukob između prvih potpisnika peticije, Ivice Šimića, Snježane Banović, Slobodana Šnajdera, Vitomire Lončar i Gordane Vnuk, započeo je kad se predsjednik skupštinskog Odbora za kulturu na njih obrušio u kolumni koju redovito piše za jedan komercijalni tjednik. Rječnikom koji jest utuživ i na koji je uslijedilo nekoliko privatnih tužbi, sve navedene okarakterizirao je gotovo sisačima javnog novca za privatne potrebe i potrebe privatnih kazališta, festivala, projekata... Pritom je napravio i nekoliko pogrešnih koraka, jer je prozvao i Zagrebačko kazalište lutaka, dakle instituciju u potpunom vlasništvu Grada Zagreba, za katastrofalno kadroviranje i poslovanje. S obzirom na to da je po prirodi funkcije u Skupštini Makovićev zadatak bio o tim podacima izvijestiti skupštinare i nešto pokušati učiniti institucionalnim putem, a ne privatnim medijskim kolumničarenjem, organizatori peticije za njegovu smjenu smatraju da jednostavno – Maković na tom mjestu ne radi ono što bi trebao raditi.

Zvonko Maković ugledni je povjesničar umjetnosti, ujedno i pjesnik ovjenčan jednim od najvećih domaćih priznanja u tom polju, Goranovim vijencem. Profesor je na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta, ali redovito istupa i u medijima, bilo da izvještava s velikih izložbi u inozemstvu koje uspije pogledati, bilo da upozorava na nepravilnosti, pa je zaradio i sudsku tužbu kad je svojedobno u Feral Tribuneu otkrio aferu s nezakonitim odljevima djela Ivana Meštrovića. Po svemu tome, Maković bi trebao biti jedna od najpoželjnijih osoba na mjestu predsjednika Odbora za kulturu Grada Zagreba, kao interesna spona između struke i politike, onaj koji može zastupnicima objasniti koji su kulturni prioriteti, ali može i pred njih postaviti konkretne probleme cjelokupne kulture.

Međutim, tvrdi se u peticiji, Maković brizi za kulturu pretpostavlja brigu za vlastitu poziciju apsolutnog arbitra, pa sudi o samoj zgradi Muzeja suvremene umjetnosti dok zaboravlja problem industrijske baštine s kojom Zagreb očito ne zna raspolagati na način kako to čine pravi europski gradovi. Pored toga, svoju poziciju on koristi kako bi kadrovirao zagrebačku kulturu, jer Odbor ima glavnu riječ pri imenovanju čelnih ljudi 'metropolskih' kazališta, galerija, centara za kulturu... Drugim riječima, umjesto da otvara probleme koji zaista muče zagrebačku kulturu, Zvonko Maković služi kao produžena ruka Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, i taj posao odrađuje, ali ne u korist građana nego u korist vlasti. Time, ako već treba sve nacrtati, iznevjerava i načelo trodiobe vlasti.

Peticija donosi nekoliko ključnih propusta Zvonka Makovića, uz osudu njegovih medijskih istupa koji su i pravno i moralno u krajnjoj liniji upitni. A ponekad i prepuni pogrešnih podataka i temeljnog nepoznavanja kulturnog sustava i kulturnih politika. S druge strane, nije sve što Maković napiše ili kaže uvijek netočno, ali nije li smiješno kad osoba s političkom moći i pristupom ne samo javnoj govornici nego i obavezom da s nje progovori, o malverzacijama u svom resoru – piše u ulozi komentatora, 'neovisnog promatrača'? Potpisom peticije može mu se dati potpuni legitimitet da to zaista i postane.