Izložit će se omotnice ploča nekih od najcjenjenijih hrvatskih i jugoslavenskih grafičkih dizajnera te otkriti specifičnu, značajnu, ali dosad slabo obrađenu temu u području grafičkog dizajna za diskografsku industriju ovdašnjih prostora.

'Ideja je pokazati i evaluirati, zatim i kontekstualizirati grafički dizajn iznimno velike jugoslavenske produkcije ploča, kao najmanje očekivanog elementa propagande', ističe se u najavi.

Radovi Ivana Ivezića, Milana Simića, Milenka Miletića, Mirka Ilića, Dragana S. Stefanovića, Ivana Ćuluma i drugih snalazili su se zanimljivim rješenjima na problem koji im je 'tržišno' zadan i pokazali kako je i u danima smanjenih okvira za eksperiment ili imaginaciju, toga doista i bilo, dodaje se. Prevladavaju arhetipska crvena boja, spomenici, petokrake, odnosno teme NOB-a, omladinskih radih akcija, rodoljubnih festivala, kao i veličanja tadašnjeg predsjednika i narodnih heroja, vremenski od figurativnih početaka do apstraktnih vrhunaca.

'Agitpropovski dio kulta ličnosti također je u nekim radovima razgrađen, a u nekima je dokument vremena i dokument onoga što se u tome trenutku smatralo estetski i politički poželjnim. Nešto od toga može danas izgledati smiješno, nešto zastarjelo, a nešto i inspirativno hrabro riješeno', napominje se.

Mirko Ilić napravio vizualni odmak od prezentacije Tita

Kustos izložbe Željko Luketić kaže da je jedan od maštovitijih načina upotrebe političke propagande u periodu socijalizma i druge Jugoslavije, bio učvršćivanjem mitova i simbola sistema graditi i osnaživati postojeći i pritom se u pravom agitpropovskom nadahnuću ne ustezati od pop kulture, glazbe i filma.

'Sistem međutim, nije samo kontrolirao poruku ljubavi, bratstva, jedinstva i kolektivnog sjećanja na rat i žrtve NOB-a, nego je u jednome dijelu izražavao divljenje vođi i partiji', ustvrdio je u predgovoru. Država nije štedjela na izgradnji slike o sebi, tada su razvijeni posebni festivali 'rodoljubne i revolucionarne pjesme', posebno su se birali izvođači, omraženi folk pjevači nisu dobivali podršku sistema, no oni koji jesu, imali su na raspolaganju najbolje uvjete, najbolju produkciju i najbolje dizajnere.

Nekoliko se bitnih kodova i simbola pojavljuju u dizajnu omota revolucionarnih ploča: monumentalnost i čvrstoća, odolijevanje vremenu materijala poput kamena i prirode, te relativno zadana koloristička paleta u kojoj se najviše koristi crvena boja u svim svojim značenjima, boja borbe, povišenog adrenalina, ali i krvi; također je definirana boja komunizma i uređenja i posljednje, ali i ne manje važno, dio je trobojne zastave.

Krajem šezdesetih i sedamdesetih prelazi se u nešto apstraktnije elemente dizajna i nastaju najzanimljivije intervencije, no dugo je nepromjenjivi vizualni kod bitan kod izdanja koja se bave idolizacijom i adoracijom Josipa Broza Tita - njegova fotografija, spomenik ili crtež zauzima ključnu poziciju i tek se koloristički ili geometrijski može osnovno manevrirati.

Luketić napominje kako, iako cenzure nije bilo, izdanja koja su se bavila Titom jest neslužbeno provjeravala cijela niska političara, pa se smatralo da u eksperiment nikako ne treba ići. Veliki odmak od prezentacije Tita na omotima ploča učinio je tek Mirko Ilić za izdanje sabranih tekstova Miroslava Krleže o djelu Josipa Broza.

Produkcija tih ploča i omota bila je ogromna (samo je Jugoton već šezdesetih imao 10 milijuna tiskanih ploča), koji su većinom nestali u kantama za smeće nakon rata devedesetih, trpeći brzi obračun i nažalost, ne čekajući povijesnu i arhivsku argumentaciju, dodaje. Mnoge su kuće živjele od revolucionarne glazbe, propagandnog braka ideologije, glazbe i dizajna kojega, ocijenio je, u nekim drugim imenima i formatima, možemo vidjeti i danas, no nije tako služben i razvidan, ali tu je. Izložba ostaje otvorena do 24. srpnja.