Vlatković je rođen je 30. ožujka 1949. godine u Dubrovniku, a živio je u Orebiću na poluotoku Pelješcu U književnost je ušao razmjerno kasno. Prvu zbirku pjesama objavio je 1995. godine, a pisanjem se bavi od rane mladosti. Pjesme je objavljivao u Mogućnostima, Forumu, Republici i Dubrovniku te u sarajevskoj Hrvatskoj misli.

Prema Hrvatskoj književnoj enciklopediji pjesnički mu je izraz od početka zgusnut i hermetičan. Poezija mu nije nije vezana uz krajolik i lokalni kolorit. Pjesnički razvoj tekao je prema haiku poeziji, pa je iz stihova postupno izvlačio sve deskriptivno i kronološko-epsko. U zrelijim haiku stihovima pjesnikova je osobnost potpuno nestala i ustupila mjesto istraživanju semantike riječi. Pjesma mu se razvija po svojevrsnu spiralnom kruženju oko nevidljive okomite osovine, a u tom kruženju ni jedan završetak pjesme nema ni tekstualnu ni značenjsku dovršenost. Vlatkovićeve ritmičke skale, metaforički potvarene u svijet blizak osnovnom namazu slikarskih boja mediteranskoga ugođaja, izrađen gotovo jednostavnim riječima, vode u sve usložniji svijet pjesnikove nutrine.

Kad se odmakne od primarnih pjesničkih elemenata, odnosno alata kojim gradi svoju poetiku, onda pred nama izranjaju slike cjelovita poetskoga doživljaja pretočena i umješno uvezane u pjesničke slike. Kritika ga ocjenjuje kao izrazito samorodna, tajnovita, vrlo zanimljiva i vidovita pjesnika. Objavio je dvadesetak zbriki pjesama, među kojima su i Zdenac zvonke tišine, Sol beskonačnosti i Nema kraja.