Po formatu i opremi i broju stranica od malone 600 i 370 ilustracija, reprodukcija i dokumentarnih fotografija posrijedi je pravo divot-izdanje i to ne samo po izgledu, nego i po sadržaju. I koliko god je ta knjiga u visokom stručno znanstvenom diskursu, naći ćemo u njoj mnogo priloga, uglavnom kritika, koje su prvi put na svijet izašle u novinama, a tek neki eseji u časopisima ili značajnijim magazinima. Odmah treba reći da je V. H. P. bila i apsolutna rodonačelnica značajnih nastupa istaknutoga člana akademske zajednice u važnim masovnim medijima. Od početaka u dnevnim novinama, Narodni list 1952., s recenzijom knjige reprodukcija Honoréa Daumiera u izdanju Zore do nekrologa Vjenceslavu Richteru u Globusu 2002. ona je to cijelo pola stoljeća otvarala potpuno nove poglede na svijet umjetnosti, ali uvijek i sa širim referencijama na vrijeme i društvo kako u zemlji tako i u svijetu. Sasvim nove ideje iznosi ona ne samo na likovno-kulturološki plan, nego i na plan prirode samih medija u kojim je objavljivala. U vremenu koje nije bilo nimalo sklono bilo kojim novìnama u novinama, na radiju, televiziji ona je često strogo osporavani lučonoša koja neprestance nastoji nadmudriti totalitarizam koji se iskazivao u tada vrhunaravnom Agitpropu.

Ono što je posebice izazivalo svekolike represijske organe vjerojatno je bio njen besprijekoran stil, čist, jasan, riječju, podatno razumljiv tekst koji je proizlazio iz nataložena znanja i uočavalačkoga dara koji nije zastajao samo na struci pa je stoga bio prijemčiv i za širu publiku od neposredno strukovno zainteresiranih. Očito autorica je brzo ulazila u samu bît medija u kojima je surađivala. Uopće ta okrenutost prema masovnim medijima rezultirala je njenim posebnim zanimanjem i teoretskim utemeljivanjima spoznaja o pravom vrijednosnom značenju nekad marginalnih pojava u likovnoj umjetnosti kao što su primjerice plakat, strip ili sasvim izvan likovnih interesa kao što je bila, kao novi medij, televizija.

Posebice je važna upravo misija Vere Horvat Pintarić da strip pomakne s margine interesa u likovnim umjetnostima. Na primjerima stripova Andrije Maurovića, kojem je scenarije pisao i legendarni FraMaFu, veliki međuratni reporter Franjo Fuis, dokazala je da je strip iz tadašnje, kako je ona nazvala, Zagrebačke škole stripa bio ne samo na umjetničkom nivou tadašnjeg slikarstva nego i u pojedinim elementima iznad njega i to u europskim i svjetskim okvirima.

U članku 'Oslikovljena riječ', s podnaslovom 'Razaranje Gutenbergove galaksije', objavljenom u tada avangardnom časopisu Bit International, br. 5-6, Zagreb 1969., autorica pak među prvima u nas predstavlja čuvenoga teoretika medija Marshalla McLuhana pa zapisuje da: 'S nekoliko novih, lucidnih i profetskih teza on je izazvao napadačke reakcije - napose među europskom humanističkom inteligencijom – optužen je za 'dementijalne generalizacije' i 'delirantne ekstrapolacije' i smjesta se svrstao među one privilegirane ličnosti kojima se u isto vrijeme pripisuje genijalnost i opsjenarstvo, profetizam i filozofski klaunizam… McLuhan je učinio tek neznatni pomak; umjesto na sadržaj poruke što je medij prenosi, on je usmjerio pozornost na način kako se ona prenosi, na sam medij, na njegovu tehnologiju pa je tako izvršio i važno otkriće: sam po sebi medij jest poruka. On mijenja modele naše percepcije, naš odnos prema stvarnosti, okolinu u kojoj živimo, a ona samo po sebi funkcionira kao medij.'

Čemu ovaj podugačak citat u ovome prikazu? Piscu ovih redaka čini se da tih nekoliko redaka veoma dobro predstavlja V. H. P., autoritetnu profesoricu koja zanimljivo izlaže ono što je sama prethodno temeljito teoretski analizirala, autoricu koja hoće i zna biti zanimljiva, kreativnu osobu koja je svakome mediju dobro upoznala prirodu, bît. Riječju – Vehape je medij. A da je tome tako, možda se najbolje vidi u tome što pogovor ovoj knjizi nije još jedno tumačenje nakon predgovora, kao što to često biva, nego je to do sada neobjavljeni intervju s V. H. P. kolege prof. dr. Ješe Denegrija. A to je važan, zaključni dio koji, kada se bolje razmisli, i jest jedini i logičan format – dijalog umjesto monologa.

Intervju je temeljit, pravi repetitorij o životu i djelu Vere Horvat Pintarić. Ješa Denegri, nikako slučajno, počinje s pitanjem o lajtmotivskoj temi V. H. P., a to je avangarda Oktobra. Na pitanje što danas misli u vezi s tom temom o nekadašnjoj svojoj tvrdnji da 'nastojanjem socijalističkoga društvenoga uređenja, stvaraocima je prvi put, nakon srednjega vijeka, pružena mogućnost da sudjeluju u velikim zadacima kojima se u potpunosti revalorizira odnos umjetnosti i društva'.

Na to pitanje intervjuirana odgovara na punih šest stranica te knjige velikoga formata. I ne ostaje nimalo dužna kolegi koji je postavio očito za nju pitanje svih pitanja. Pitanje političkih uvjerenja u teoriji i praksi. Na sljedećih 38 pitanja nalazi se još mnogo zanimljivih pitanja i isto takvih odgovora koji slažu dinamično sažetu radnu biografiju velike povjesničarke umjetnosti, akademkinje Vere Horvat Pintarić za koju i dalje nešto upućeniji kažu Vehape, pogotovu ako su bili njeni studenti.

Potpisani koji obično čita novine onako s kraja i ovaj put se uvjerio da to i nije loša navika, mada današnji dnevnici znaju na zadnju stranicu glupavo staviti internu reklamu, u ovom slučaju pronašao je sam rezime rezimea sjajne radne biografije osobe koja zna što je umjetnost i kako to priopćiti svima zainteresiranima.