Magična riječ kulture, možda i ne samo nje, danas je umrežavanje. Gotovo i ne postoji institucija koja ne govori o umrežavanju: muzeji i knjižnice govore o suradnji, svako kazalište koje drži do sebe najavljuje koprodukcije, čak i nacionalna kazališta razmjenjuju kostime i kulise kako bi se pokrpao održivi broj premijera u pozlaćenim reprezentativnim kućama.

Ali umreženost zbog održanja ili, ljepše rečeno, međusobno pomaganje zbog egzistencijalne nužnosti, dakle ponekad i čistog preživljavanja, u domaćoj se kulturi najprije dogodilo na izvaninstitucionalnoj sceni, onoj koja je u krizi uvijek i oduvijek. Zahvaljujući modelu u kojem i danas najveća financijska kriška odlazi institucijama i njihovom mastodontskom hladnom pogonu, izvaninstitucionalna kultura inaugurirala je modele suradnje koje su ustanove tek pritisnute krizom odlučile iskušati, više ili manje stidljivo.

Jedna od inicijativa nastalih potrebom za umrežavanjem je Clubture, savez udruga nezavisne kulture nastao 2002. intencijom stvaranja mreže od četiri zagrebačka kluba preko koje bi razmjenjivali programe. Danas ta mreža okuplja 33 članice u Hrvatskoj, a zaslužna je i za brojne regionalne projekte jer tendencija širenja i umrežavanja njezina je logična posljedica koja odgovara na kulturne potrebe prostora šireg od matične države.

U deset godina kroz programe koje je podupirao savez prošlo je 165 organizacija iz svih krajeva Hrvatske, a izvedeno je preko 1.500 javnih događanja od klasičnijih područja kulture, preko kulture mladih do urbane kulture. Na okruglom stolu koji je moderirao trenutačni predsjednik Clubturea Davor Mišković iz riječke udruge Drugo more, koordinatorica saveza udruga Katarina Pavić podsjetila je da je on osnovan kao suradnička platforma s dvije temeljne svrhe: napraviti iskorak u decentralizaciji kulturne proizvodnje i redistribuciji sadržaja s jedne te osnažiti nezavisne aktere na sceni da zauzmu proaktivnu ulogu u oblikovanju kulturnih politika s druge strane.

O ostvarenom prvom cilju govore brojke: programi su se odvijali u više od 50 manjih i većih gradova u Hrvatskoj, a više od 60 posto sadržaja dogodilo se izvan Zagreba. Pored toga, tvrdi Katarina Pavić, Clubture je radio i na osposobljavanju svojih članova preko transfera temeljnih vještina i znanja u oblikovanju kulturnih politika pa i politika uopće. 'Ovo nije samo mreža programa i organizacija, nego prije svega mreža ljudi, vrlo predanih i angažiranih, od klasičnih kulturnih radnika, preko umjetnika i aktivista do građana koji su prepoznali da su naši cijevi zajednički', istaknula je koordinatorica.

'Rast je evidentan', u svečarskom je tonu ustvrdio Pavle Schramadei, koordinator poslova procjene i ugovaranja u Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva, jednom od glavnih i najvjernijih financijera Clubturea. Među inicijatorima i osnivačima Saveza udruga bio je i Teodor Celakoski iz Multimedijalnog instituta, ovdje predstavljen kao kulturni radnik i aktivist, koji je iznio kratku povijest ideološke podloge ovakvog umrežavanja: 'U savez je od samog početka ugrađena programirana tegoba, jer je htio biti nevidljiv, pogotovo u medijskom smislu. Premisa je bila da savez ne smije biti snažniji, čak i financijski, od najvećih programskih sadržaja, jer on ni nije smio biti zamjena za organizacije i scenu samu, nego njezina dodana vrijednost.'

Celakoski je podsjetio i da je Clubture najvažniju ulogu odigrao svojom uključenošću u policy i političke aktivnosti: spašavanje Vijeća za nove medijske kulture pri Ministarstvu kulture, osnivanje ustanove Pogon koja je svojevrsna institucionalna inovacija i osnivanje fondacije Kultura Nova, a ne treba zaboraviti da je bio jedna od bitnih sastavnica inicijative Pravo na grad.

Dolazak ministrice kulture Andreje Zlatar Violić na ovaj okrugli stol nije samo formalnog karaktera kojim se u ranim danima nova vlast želi pokazati spremnom na dijalog i suživot, nego svojevrsni rezultat dugogodišnjeg njezinog rada na nezavisnim, alternativnim ili jednostavno oblicima kulturnog djelovanja izvan uobičajenih modela. Riječ je o političkoj viziji koja prihvaća i zagovara drukčije politike i načine kulturne proizvodnje.

'Trebalo je doći do svijesti o tome da nezavisna scena nije skup projekata, koliko god oni bili izvrsni sami po sebi, nego sama organizacija i suradnja. Organizacijska stabilizacija je ključna za scenu jer znači mogućnost ulaganja u samih tipova organizacija, a to je zalog i funkcioniranja i rasta.'

Medijsku percepcija nezavisne scene kao alternativnog i uvijek kritički nastrojenog produkta, s uvijek opozicijskim učinkom u socijalnom i političkom smislu, ministrica smatra pogrešnom i tvrdi: 'Puno važniji potencijal nezavisne scene i ovog tipa umrežavanja je da taj model izravno utječe na transformaciju postojećih institucija, u čemu Hrvatska kasni dvadesetak godina za većinom tranzicijskih zemalja. No iz pogrešaka u Češkoj, Mađarskoj ili Rumunjskoj treba učiti, kako bi reguliranje cijelog kulturnog prostora u Hrvatskoj bilo uspješnije.'

Na okruglom stolu ponovno je spomenut i razmjer financiranja kulture u Hrvatskoj, gdje je, po sadašnjim brojkama, odnos upravo 90:10 posto u odnosu institucionalne i izvaninstitucionalne kulture. No to nije izrečeno kao poziv na destrukciju institucionalne kulture, nego njezinu rekonstrukciju. Emina Višnić iz Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade Pogon, u tom je smislu naglasila: 'Mi moramo štititi prostor javne sfere, u svakom smislu, od pitanja institucija i prostora pa sve do pitanja javnih medija, kojim se tek trebamo baviti.' Okrugli stol o deset godina suradnje na nezavisnoj sceni u sklopu Clubturea, ali i izvan njega, zaključio je Davor Mišković rekavši da cijela nezavisna kultura nastaje iz neke društvene potrebe i njom iniciranog angažmana, a Clubture je model koji ljude sa scene kontinuirano tjera i nagovara na suradnju. 'Surađivati nije uvijek lako, ali se mora, i u tome je najveći uspjeh ovog projekta', dodao je umjesto čestitke.