Nagrađivani pisac i znanstveni suradnik Sveučilišta u Edinburgu Igor Štiks zabilježio je još jedan velik uspjeh sa svojim romanom 'Elijahova stolica' iz 2006. Knjiga je nedavno dobila engleski prijevod, a izdanje se u Kindle storeu, knjižari elektroničkih knjiga, u Americi već probilo na prvo mjesto u kategoriji povijesnih romana. Štiks kaže da će mu isti izdavač uskoro objaviti i prvijenac, roman 'Dvorac u Romagni' iz 2001. Najnovije prozno djelo, 'Rezalište', objavio je nakon 11 godina pauze i to na temelju dramskog teksta i istoimene predstave 'Brašno u venama', koju je, kao i 'Elijahovu stolicu' režirao Boris Liješević. S njime Štiks surađuje i na 'Zrenjaninu', svom posljednjem dramskom tekstu koji je kao predstava doživio premijeru ovog svibnja u zrenjaninskom Narodnom pozorištu Toša Jovanović. Taj komad o posljedicama tzv. tranzicije, radničkim borbama i (ne)mogućnosti pobune i ljubavi u redovno će izvođenje i regionalnu turneju krenuti ove jeseni, najavljuje Štiks, a istovremeno završava brojne akademske obaveze i tekstove te se, kako kaže, nada novom romanu.

Što kažete na uspjeh romana 'Elijahova stolica', koji se u novom, engleskom izdanju upravo probio među najprodavanije knjige u Kindle storeu?

Izdanje na engleskom jeziku, pod naslovom 'The Judgment of Richard Richter', u knjižarama diljem svijeta izlazi početkom rujna, ali je od početka kolovoza u pretprodaji u Kindle storeu u Sjedinjenim Državama. Ovog mjeseca bio je nekoliko dana najprodavanija knjiga u kategoriji povijesnih romana, kao i u kategoriji novih knjiga povijesne fikcije, a probijao se povremeno i na ljestvicu prvih deset najprodavanijih naslova. Intrigantan mi je tako pozitivan odgovor američke publike na takav roman, kao i njihov interes za temu posljednjeg rata na Balkanu.

U 'Elijahovoj stolici' glavni junak, austrijski pisac na pragu pedesetih, odlazi u Sarajevo pred samu opsadu grada kako bi istražio svoju obiteljsku pozadinu i korijene. Sukob na Balkanu devedesetih bitna vam je tema, ali ne samo vama i ljudima s ovih prostora, već i šire, nekako ostaje aktualnom. Zašto mislite da je tako?

Zato što je taj rat nakon pada Berlinskog zida došao kao šok poslije početnog naivnog vjerovanja da se stvara vrli novi harmonični svijet u kojemu će svi - u trijumfalnom kapitalizmu i liberalnoj demokraciji - živjeti dobro i moći kupovati sve što su oduvijek željeli. Osim toga, raspad je pokazao drugu stranu globalizacijske priče, naime intenzivnu fragmentaciju u kojoj je došlo do pomame za resursima koji jedini omogućuju preživljavanje u kapitalističkoj džungli. Liberalnoj je javnosti, osim toga, zbog našeg rata postalo jasno da koncentracijski logori, uništenja gradova i monstruozni zločini nipošto nisu stvar prošlosti. U tom smislu taj sukob je i dan danas paradigma za sve kasnije sukobe, kao i najava svega ovoga čemu upravo svjedočimo.

Osobito kao pisac, što mislite o tretmanu jezika u Hrvatskoj te odnosu prema jezicima u susjednim zemljama?

Oni koji se za jezik zaista brinu nikada ga ne tretiraju tako rigidno niti ga čine tako sterilnim i siromašnim kao neki naši jezikoslovci. Hrvatski standardni jezik, kao jedan od četiri standarda zajedničkog jezika, daleko je bogatiji nego taj suhi jezik koji nam nude službeni lingvisti, uz to prijeteći sankcijama ako se ne pridržavamo njihovih pravila i ako ne prihvatimo luđačku tvrdnju da se radi o četiri u potpunosti odvojena i različita jezika. Jezični nacionalisti su, gradeći akademske i javne karijere, u zemljama bivše Jugoslavije vršili te i dalje vrše nasilje nad govornicima tog jezika. U tom zajedničkom jeziku, prepunom različitosti u standardnim, ali i regionalnim upotrebama te u bogatim narječjima, oni su se namjerili da odrede što je prava i jedina moguća upotreba tog jezika, uvodeći ograničenja i zabrane te potencirajući razlike, počesto na apsurdan način. Kao književniku mi je neprihvatljivo takvo tretiranje mog jezika jer mi se time oduzima sloboda izražavanja, kao i sloboda da njegove sve varijante u svom radu istražim i koristim onako kako hoću.

Sve to danas ima čitav niz negativnih posljedica, a jedna od najgorih je tretiranje jezičnog izražavanja kao načina određivanja i potvrđivanja etničkog porijekla i političke lojalnosti. To je ona situacija kada vas prodavač na tržnici ukori jer ste tražili kesicu a ne vrećicu. Žalosno je to kako se na torturu malih jezičnih diktatora tako spremno pristalo, a mnogi su se i sami pretvorili u policajce koji će kontrolirati kako sebe tako i druge da nam se, zaboga, ne bi potkrale zabranjene riječi koje pripisujemo onom drugom. Vrijeme jezične paranoje mora stati i Deklaracija o zajedničkom jeziku je tu poslala važnu, oslobađajuću poruku, potencirajući pravo svakoga da jezik zove onako kako želi i da ga upotrebljava onako kako želi, ali i inzistirajući na činjenici da je zajednička jezična osnova četiri standardne varijante naše zajedničko bogatstvo.

Vaš novi roman 'Rezalište' temeljen je na dramskom tekstu i predstavi 'Brašno u venama'. Zašto ste imali potrebu i na taj način obraditi jednu temu?

Na početku je bila priča, a potom pitanje kako je ispričati. Najboljim mi se načinom isprva činilo izreći je u dramskom tekstu. Tako je priča doživjela dvije inkarnacije, kao moj tekst i kao predstava Borisa Liješevića, koja je imala premijeru u travnju 2015. u Sarajevskom ratnom teatru, u kojem i dalje igra. Ali me ni nakon toga sama priča nije napuštala, već me progonila sa svime onim što je ostalo od nje, što se nije uspjelo probiti ni u dijalog ni na scenu. Zato sam odlučio napisati roman o toj jednoj noći, odnosno jednoj večeri na kojoj se odigrava stotinu godina obiteljske povijesti.

Zašto je predstava nazvana 'Brašno u venama', a roman 'Rezalište'?

Naziv predstave 'Brašno u venama' odnosi se na ono što je unutar nas, nevidljivo drugima, što nas određuje, a sputava i boli, dok se 'Rezalište' odnosi na ono izvan nas, što se odrazilo na naša tijela, donoseći nam sve te rezove i ožiljke koji nas obilježavaju i čine onim što doista jesmo.

Kako ste došli na ideju da obiteljsku povijest, za ove krajeve tipično obilježenu brojnim državnim i političkim sistemima, sabijete u jednu jedinu večeru, doslovno od aperitiva do digestiva?

Ideja da podijelim radnju na etape večere, od aperitiva, predjela i glavnog jela do sira, kolača i digestiva, da napravim nešto kao 'obiteljski jelovnik', došla je upravo zato što su obiteljska okupljanja često takva da se na njima, uz jelo i piće, pretresaju višeslojna i sukobljena iskustva i stavovi. Samo je pitanje što činiti kad dođe kraj, kada se servira digestiv, kad sve istine izađu na vidjelo - hoće li se večera moći svariti ili ne.

'Rezalište' svakako ima dodirnih točaka s 'Tri zime' Tene Štivičić - slažete li se?

Da, s time da je kod Tene u njezinoj izvrsnoj drami fokus na ženama u obitelji, a kod mene na muškarcima. Ali da, tematski je to slična preokupacija jer smo oboje dio generacije koja je, čini mi se, most između onih koji su bili i onih koji dolaze. I dalje nosimo povijesne i političke brige i boljke naših roditelja i djedova i baka, obilježeni smo njima, dok je novim generacijama sve to prilično strano. Našoj djeci bit će to iskustvo, sve to nasljeđe koje nosimo izrazito daleko i neshvatljivo. Osim toga, Teni Štivičić i meni slično je i iskustvo egzila, odlaska u daleki svijet koji nam je dao drugačiju perspektivu na sve ono odakle smo potekli.

Upravo s obzirom na tu vašu perspektivu, nekoga izvana, a i iznutra, kako doživljavate svoj rodni grad Sarajevo, kojem se redovno vraćate?

U 'Rezalištu' namjerno jasno ne određujem Sarajevo kao mjesto radnje. Ostavljam čitatelju da sam odredi gdje se zbiva radnja, u kojem to gradu i tko su zapravo svi ti ljudi. Imena mojih likova su također izrazito neutralna. Time sam se želio suprotstaviti žalosnoj praksi da se imena i prezimena koriste za etničku identifikaciju. Htio sam pokazati koliko je priča univerzalna, bez obzira na to gdje smo i odakle smo, koliko se tiče svih nas, radije nego nekog konkretnog mjesta. Sarajevo samo je bilo i ostaje neuralgična točka Balkana, mjesto u kojem se prelamaju svi njegovi problemi, sadašnji i prošli. Jedan je od onih gradova prema kojima nitko nije niti može biti ravnodušan.

Odnos prema njemu se mora odvojiti od tekuće političke situacije i događaja. Jer u čitavoj pustinji postsocijalizma, kako smo je nazvali Srećko Horvat i ja, danas nije lako živjeti, a pogotovo ne u gradu koji je nedavno doživio toliku devastaciju, stradanje i odljev stanovništva. Danas ga se devastira na drugačiji, samo za manjinu profitabilan način, što se vidi u uništavanju urbanog prostora i infrastrukture te pogodovanju sumnjivom kapitalu. Meni kao Sarajliji, koji se Sarajevu stalno vraća, čini se da će grad sve to svariti, ali ožiljci i tragovi će neizbježno ostati.

Spomenuli ste Srećka Horvata, s kojim ste, osim zbornika 'Dobro došli u pustinju postsocijalizma', objavili 'Pravo na pobunu', u kojem ste se bavili stvaranjem progresivnog lijevog pokreta na Balkanu. Što mislite o današnjoj lijevoj opciji u Hrvatskoj?

Unatoč socijaldemokratskom predznaku, vodeća stranka tzv. ljevice pokazuje se itekako neoliberalnom i nezainteresiranom za socijalno stanje građana. Preostao je samo liberalniji pristup određenim temama, kao što je odnos prema manjinama, etničkim i seksualnim i – možda najvažnije - odnos prema endehaziji. Unatoč svemu, javlja se nova ljevica u manjim strankama, pokretima, grupama i gibanjima, koja etabliranu ljevicu dovodi u pitanje, zagovarajući socijalno pravednije društvo. Ta nova ljevica odbacuje kako lažnu ljevicu etabliranih partija tako i autoritarni pristup stare partije. Kritički je nastrojena prema totalitarnim epizodama te stare ljevice, ali ju zanima kako je bilo moguće imati besplatno školstvo, zdravstvo i stanovanje i kako se dogodilo da nam je sve to oduzeto. Iz iskustva ljevice 20. stoljeća želi sačuvati antifašizam, ideju radničkog samoupravljanja kao ideju ekonomske demokracije i pravedne raspodjele te politiku nesvrstanosti kakvu je imala Titova Jugoslavija.

Dakle u svijetu prepunom ratova potrebno je miriti i spajati, a ne zauzimati strane u imperijalističkim sukobima kojima svjedočimo. Takva vrsta ljevice u praksi je ostvarila tek pokoje elektoralne uspjehe na prostorima bivše Jugoslavije, primjerice na parlamentarnim izborima u Sloveniji i za Gradsku skupštinu u Zagrebu, postala je činjenica kulturnog i intelektualnog života, ali se još nije pojavila kao konkretna politička snaga. No to je problem ljevice posvuda po svijetu, pa teško da se od one na Balkanu može očekivati nešto više od pružanja aktivnog otpora, što u Hrvatskoj danas prije svega znači otpor rastućem neofašizmu i, konkretno, neoustaštvu i reafirmaciji endehazije.

Koliko se uspon Trumpa uklapa u tu priču?

Trump je simptom sistematskog problema koji se nije mogao maskirati Obamom, a koji pokazuje krizu globalnog kapitalizma i njegove vodeće sile, koja nam se sasvim jasno pokazala financijskim krahom 2008., čije posljedice i dalje osjećamo. Takvi sistemi ne mogu biti stabilni, a pogotovo ne mogu biti garancijom stabilnog svijeta. U Americi je ostao trajni problem nejednakog statusa Afroamerikanaca, trajna rasna podijeljenost, koja je u kombinaciji s dramatičnim klasnim razlikama dovela do tihog građanskog rata koji ponegdje eskalira, kao u Charlottesvilleu. Na Balkanu se, naravno, javljaju pokušaji da se imitira Trumpova mješavina ultrakapitalizma i šovinizma te da se ovdašnje male zemlje kako-tako uguraju u novu Trumpovu viziju zaraćenog svijeta. Smiješno se to ponekad čini, ali nije nimalo bezopasno.