'Auschwitz je bio moj prvi i tada jedini pogled na svijet. U Auschwitzu je uvijek bilo hladno i vlažno, a ljudi su pred mojim očima svakodnevno umirali ostavljajući meni, djetetu, zavjet da jednog dana ispričam svijetu kako su ubijani', rekao je Lustig prije nekoliko godina na Maršu živih u Auschwitzu.

U njega je, s majkom Vilmom, bio deportiran krajem 1942. iz Čakovca, kamo su se sklonili nakon što su pobjegli iz rodnog mu Osijeka. Otac mu je bio poslan na prisilni rad u Mađarsku. Branku Lustigu, rođenom 10. lipnja 1932., tada je bilo deset godina.

Majka mu je spasila život tako što je Nijemcima slagala da ima 16 pa je, umjesto u plinsku komoru, upućen na rad u rudnik ugljena. Kasnije ga je, kako je pričao, spasio otac. Kada ga je jedan SS-ovac u logoru stao tući s vjerojatnom namjerom da ga ubije, dječak se rasplakao, a oficir ga je pitao čiji je. Saznavši da je, s tetoviranim brojem A 3317, sin Mirka Lustiga, nekada natkonobara u osječkoj kavani Central, oficir se sjetio kako je njegovom ocu taj konobar znao davati piće na veresiju.

Otac mu, ipak, nije preživio. Strijeljan je pred sam kraj rata, 15. ožujka 1945. Baka mu je također ubijena u plinskoj komori, a i većina članova obitelji nestala mu je u koncentracijskim logorima diljem Europe. S majkom se pak Branko Lustig sastao s 13 godina u logoru Bergen-Belsen, kamo je dospio s Nijemcima u povlačenju. Na dan oslobođenja imao je samo 30 kilograma.

Ta iskustva iz logora kasnije je pretočio u 'Schindlerovu listu' Stevena Spielberga, za koju je kao producent nagrađen Oscarom. I sam se pojavio u tom čuvenom filmu iz 1993. kao vlasnik noćnog kluba.

Suradnja sa Spielbergom započela je kad je drugi put otišao u Ameriku, potkraj osamdesetih, te se odlučio javiti poznatom redatelju.

'Došao sam u njegov ured, predstavio se, ali uspio sam doći samo do njegove sekretarice Ketty Kennedy, koja mi je rekla neka ostavim broj telefona pa će mi se javiti ako me budu trebali. Javili su se nakon dvije i pol godine. U to sam vrijeme radio na filmu 'Intruders' (1992.) o malim zelenima koji dolaze na zemlju i kradu ljude, ali zbog problema sa srcem morao sam na operaciju. Trajala je pet sati, u bolnici sam ostao tri-četiri dana, a zatim su me pustili kući na oporavak. Kako sam ubrzo nakon operacije hodao, odlučio sam pomoći redatelju montirati film. Zazvonio je telefon, javila se moja supruga, i doviknula mi da me trebaju iz ureda Stevena Spielberga. Ovaj se put javio njegov direktor Jerry Mulen i pozvao me na ručak. Vozač me morao odvesti do restorana jer još nisam mogao sam voziti. Nakon ručka dao mi je scenarij za 'Schindlerovu listu'. Kad sam je pročitao, bio sam pozvan na razgovor sa Spielbergom, ali uz upozorenje da budem kratak, da za mene ima samo pet minuta, jer mora na neki ručak. Čekao sam ga ni sam ne znam koliko i kad sam već mislio da nemam sreće i da je otišao na taj ručak, otvorila su se vrata. Dobacio mi je da budem kratak. Ali ostali smo razgovarati sat i pol. Sve me ispitao o danima u logoru, na kraju smo zajedno otpjevali mađarsku pjesmu 'Tužna je nedjelja', a kad sam odlazio, poljubio mi je logoraški broj i rekao da ću biti njegov producent. Sutradan sam već imao svoju kancelariju, dobio sam ugovor i počeo raditi kao producent', ispričao je Lustig u intervjuu za Gloriju prije deset godina.

Nakon toga otvorila su mu se vrata Hollywooda. Preko Spielberga se povezao s Ridleyjem Scottom i počeo dugu suradnju s njime. Za njihovog 'Gladijatora' 2001. dobio je svog drugog Oscara, a surađivali su još i na 'Hannibalu', 'Kraljevstvu nebeskom', 'Dobroj godini' i 'Padu crnog jastreba'. Pripremali su i film 'Tripoli', ali ga nisu snimili jer se Scottu razboljela kći. Suradnja je pukla na 'Američkom gangsteru', kako je ispričao Lustig.

'Danas moram priznati da mi je žao zbog toga, jer ipak smo osam godina bili nerazdvojni. Ne samo u poslu. Ja sam ga vodio zubaru… Ali više neće biti prilike da se pomirimo. Za neke stvari život je ipak prekratak', rekao je.

Lustigova priča s filmom počela je početkom 1950-ih studijem glume na Kazališnoj akademiji u Zagrebu. Nakon toga počinje raditi najprije kao organizator snimanja, potom kao pomoćnik redatelja, direktor filma i producent u ukupno više od 100 hrvatskih, koprodukcijskih i stranih filmova.

Među filmovima na kojima je radio ističu se i 'Limeni bubanj' V. Schlöndorffa iz 1979. i 'Sofijin izbor' A. J. Pakule iz 1982. Nakon rada na seriji 'Vjetrovi rata' (1983.) odlazi u SAD te je za televizijsku seriju 'Ratovi za drogu: priča Camarena' (1990.) dobio nagradu Emmy.

U Hrvatsku se napokon odlučio vratiti 2013. te je u Zagrebu još od 2008. bio predsjednik Festivala tolerancije - JFF Zagreb, do prije nekoliko godina poznatog pod nazivom Festival židovskog filma.

Ove godine proglašen je počasnim građaninom Zagreba za izniman doprinos promicanju vrijednosti demokratskog društva, filmske umjetnosti i kulture razumijevanja među različitima, čime je trajno zadužio Hrvatsku i Zagreb.