Za Thoma Browna 2023. označava prekretnicu. Prvog dana siječnja počeo je njegov mandat kao novog predsjednika Vijeća modnih dizajnera Amerike (CFDA). U srpnju je u Parizu predstavio svoju prvu haute couture kolekciju, a u listopadu je objavljena važna monografija o njegovoj karijeri. Ali iznad svega, ove godine obilježava i 20. obljetnicu poslovanja.

'Počeo sam s nečim što se nikome nije stvarno sviđalo, nečim što nitko nije smatrao relevantnim i što si nitko nije mogao priuštiti', prisjeća se Browne. 'Sam sam nosio tu odjeću. Svi su mi se smijali. Nekako sam to preživio i onda je to jednostavno ljudima postalo zanimljivo', dodaje. Toliko zanimljivo da je 2018. uspio prodati 85 posto svoje tvrtke Thom Browne Inc. grupi Zegna, a vrijednost joj je procijenjena na pola milijarde dolara. Dizajner sada obilježava 20 godina poslovanja i planira svoje sljedeće poglavlje.

Tko je Thom Browne?

Thom Browne američki je modni dizajner i osnivač istoimenog brenda, luksuzne modne marke sa sjedištem u New Yorku. Rođen je u Allentownu u Pennsylvaniji 27. rujna 1965. Završio je srednju školu William Allen u Allentownu i pohađao Sveučilište Notre Dame, na kojem je bio član atletskog tima i diplomirao ekonomiju.

Nakon pokušaja pokretanja glumačke karijere u Los Angelesu preselio se u New York 1997. te je počeo raditi kao prodavač u Armaniju. Club Monaco, tadašnji brend Ralpha Laurena, nakon nekog vremena odabrao ga je za voditelja svog kreativnog razvojnog tima te je imao priliku raditi s američkim modnim dizajnerom Ralphom Laurenom. Browne je vodio odjel dizajna Cluba Monaco nekoliko godina prije nego što je pokrenuo svoj brend.

U rujnu 2006. Brooks Brothers je najavio partnerstvo s Browneom u sklopu programa gostujućih dizajnera s ciljem stvaranja i distribucije Black Fleece Brooks Brothersa, vrhunske muške i ženske kolekcije od 50 komada. Claudio Del Vecchio, predsjednik i glavni izvršni direktor Brooks Brothersa, rekao je da će 'briljantno oko Thoma Brownea te njegova sposobnost da predvidi tržište i ponudi poseban izgled donijeti novu dimenziju Brooks Brothersu'.

Linija se godinu kasnije pojavila ekskluzivno u 30 trgovina Brooks Brothersa diljem svijeta. U srpnju 2008. Browne i Brooks Brothers objavili su da će nastaviti svoje partnerstvo kolekcijom Black Fleece. Nakon toga su Brooks Brothers otvorili samostalnu trgovinu Black Fleece u West Villageu u New Yorku.

Godine 2008. Browne je udružio snage s talijanskom tvrtkom sportske odjeće Moncler kako bi dizajnirali top liniju za muškarce Moncler Gamme Bleu, lansiranu u siječnju 2009. i prikazanu na Tjednu mode u Milanu.

U rujnu 2020. Browne je dizajnirao šal kao dio modne kolekcije Joea Bidena 'Believe in Better', a koja je uključivala suradnju s 18 modnih dizajnera diljem zemlje kao dio Bidenove predsjedničke kampanje 2020. Njegov šal, s ostatkom kolekcije, izrađen je u sindikalnim tvornicama, a sav prihod od kupnje doniran je Bidenovoj predsjedničkoj kampanji.

U kolovozu 2018. modna kuća Zegna kupila je 85 posto brenda Thom Browne za 500 milijuna dolara, što se smatralo pokušajem stoljetne talijanske tvrtke da se dodvori mlađoj populaciji i osvoji nova tržišta. Browne je zadržao preostalih 15 posto vlasničkog udjela i ostao na mjestu glavnog kreativnog direktora, a Rodrigo Bazan ostao je glavni izvršni direktor tvrtke.

Ove godine Browne je prikazao svoju prvu couture kolekciju na Tjednu mode u Parizu.

Dizajner živi s partnerom Andrewom Boltonom, kustosom u Institutu za kostime Muzeja umjetnosti Metropolitan na Manhattanu. Njegov stariji brat, Pat Browne, bivši je senator Pennsylvanije.

Moć sivog odijela kojem su se svi smijali

U uvodu u monografiju o Brownu, koji potpisuje njegov partner Bolton, rani dani brenda nazvani su 'warholovskim eksperimentom koji spaja umjetnost i biznis'. Poput Warhola, Browne je uspio prenijeti svoju bit danas ikoničnom slikom, u njegovu slučaju sivim flanelskim odijelom skupljene i kratke siluete, umjesto Campbellovom limenkom za juhu. Bolton pridonosi tom manifestu koji lirski opisuje moć sive boje u umjetnosti i modi, a osobito u Browneovu svijetu odijela, 'ispunjenom životom, ljepotom, iznenađenjima, ushićenjem i čuđenjem'. Kao glavni kustos u Anna Wintour Costume Centru u Metropolitanu u New Yorku, Bolton je vješto kurirao knjigu kao da se radi o katalogu izložbe - više od 300 izgleda u razdoblju od 20 godina forenzički je fotografirano i detaljno opisano, odražavajući često mukotrpan rad koji je uložen u njih.

'Desetak kilograma više, s puno više sijede kose i znatno stariji', ono je pak što Browne kaže o toj monografiji. 'Ta knjiga je Andrew. Bio je luksuz imati najboljeg kustosa na svijetu koji je kurirao knjigu. Uvijek se kaže da su dizajneri najgori u kuriranju vlastitih revija. Pa sam rekao: 'U redu, izvoli.'

Zamršena mreža intelektualnog značenja koju Bolton plete oko 'tog prokletog sivog odijela', kako ga Browne istovremeno podrugljivo i skrušeno naziva, potpuno je u duhu nekih pretjeranih analiza koje je dizajnerov rad izazvao tijekom godina. No on sam inzistira na ovome: 'Želio sam stvoriti nešto takvo da kada pomislite na ono što radim, odmah imate sliku u glavi, a pretpostavljam da je to počelo tim sivim odijelom. To je razlog zbog kojeg svi živimo u njemu, ali ja to nisam pretjerano intelektualizirao. Jednostavno sam mislio da sjajno izgleda. I tu, na tom mjestu, još uvijek sve počinje jer i dalje mislim da izgleda sjajno. I kad pogledam sve nas, još uvijek osjećam da je ovo najbolja stvar koju sam napravio.'

Također vjeruje da ga je upravo sivo odijelo spasilo 2009. godine, kada su njegovu tvrtku od propasti dijelila svega tri dana. 'Raditi tu jednu stvar toliko puta da vam već izaziva mučninu izluđivalo je ljude, ali moja predanost toj jednoj ideji, sivom odijelu, razlog je za to što se nisam povukao iz posla. Ako ništa drugo, ljudi bi o meni mislili - on je barem završio nešto što nam je na neki način poznato.' U to vrijeme svi oko njega nagovarali su ga da proglasi bankrot i krene ispočetka. 'Sjećam se kako sam mislio da ovo više nikada ne bih mogao učiniti ako bih morao početi ispočetka. Također nisam mogao podnijeti pomisao da sve što sam radio tih sedam godina ode u neku prodaju ili se jednostavno likvidira', kaže dizajner. S Miki Higasa, svojom desnom rukom u to vrijeme, uskočio je u avion za Tokio, jer je ona poznavala dobru mušteriju koja im je mogla kratkoročno pomoći. Toj je osobi trebao samo dan da pristane biti Browneov japanski partner na nekoliko godina. 'Nije postavljao nikakva pitanja. Vidio je vrijednost u tome', kaže Browne.

No čak i s tim dogovorom bilo je potrebno neko vrijeme da posao izađe iz kriznog razdoblja. Godine 2011. Browne je dodao žensku odjeću u ponudu koja je dotad bila samo muška, a 2013. pojavilo se više komercijalnih pretkolekcija. 'Taj je posao održao veći broj kolekcija za revije. Zatim je došao Rodrigo Bazan (op.a., izvršni direktor od 2016.) i posao je stvarno dobro krenuo', kaže dizajner.

Revija u Parizu kao kruna dosadašnjeg rada

Reviju visoke mode, održanu u srpnju, Browne je doživio kao krunu svojih dvadeset godina rada. 'Želio sam da moje tumačenje couturea bude ono za što mislim da bi trebale biti osnove: najviša kvaliteta onoga što možete učiniti, najviša konstrukcija onoga što možete učiniti. A onda se na to dvoje prenosi vlastiti senzibilitet', kaže. Ali bilo je tu još toga. Pola odjeće proizvedeno je u New Yorku, a pola u Parizu. Ne postoji nitko drugi osim Brownea tko podržava tu razinu vještine u New Yorku. 'Zbog toga sam sada predsjednik CFDA-e', kaže i dodaje: 'I zato je bilo tako važno pokazati se u Parizu, jer ja sam predstavnik. Važno je da svijet vidi američke dizajnere kako rade stvari koje nisu samo komercijalne, već su na najvišoj razini kvalitete, konstrukcije i koncepta.'

No čak i ako težimo najvišim standardima visoke mode, teško je zamisliti kako bi Browneovo umijeće, naprimjer njegove zapanjujuće intarzije, moglo biti uzvišenije od onoga što smo već vidjeli. 'Na neki način to i nije bilo tako jer radimo sa Shirishijem i malim timom u Japanu, a oni su jednostavno najbolji u ovoj vrsti posla. Stoga je važnost kolekcije bila u tome da pokaže što sam radio zadnjih 20 godina. Radili smo intarziju i trompe l’oeil zadnjih pet-šest godina i to na tako savršen način da smo samo pokazali ono što inače činimo', ističe Browne.

'Želio sam i da ljudi vide da ovo nije jednokratna ideja. To je bilo nešto čemu sam doista uvijek bio predan, a revija je bila više službeno priznanje toga. No za mene to ne znači kraj. Uvijek smo osjećali da uz ovu 20. godišnjicu imamo još toliko toga učiniti pa se ovo čini gotovo kao ponovni početak. Postoji samo dva posto populacije u svijetu koja zaista može kupiti ono što radim. Još uvijek je to jako skupo', kaže Browne bez sustezanja.

O modi u početku nije znao gotovo ništa

Uvijek je isticao da je o modi, zapravo, znao jako malo kada je pokrenuo posao. 'Jednostavno nisam znao da postoji takav život. Kao dijete sam se bavio plivanjem. Ako nisam bio u bazenu, učio sam i školovao se. Tijekom koledža bila je ista stvar. Zatim sam diplomirao, preselio se u New York i otvorile su mi se oči spoznajom da postoje nevjerojatni, kreativni ljudi koji rade zanimljive stvari. Osjećam da je to zapravo bio početak mog postajanja i onoga što jesam', kaže. A taj trenutak otkrića dočaran je nevjerojatnom zvučnom podlogom Browneove couture revije. 'Visage, Erasure, Communards, Jimmy Somerville, taj mi je zvuk bio tako inspirativan', dodaje.

Kako Browne kaže, njegovo je neznanje bilo blaženstvo. 'Bilo je vrlo lako raditi po svome jer nisam bio osakaćen tolikim znanjem o modi', kaže. 'Samo sam znao da to želim učiniti.'

Revija kao iskustvo koje se pamti

Zadnji dio knjige nudi zanosan vizualni dnevnik Browneovih prikaza kolekcija. Mogao bi se smatrati odrazom stalno rastuće ambicije, od relativno skromnog klizališta, na kojem je prikazana muška kolekcija za 2006., do pozlaćene veličanstvenosti Opere Garnier, u kojoj je predstavio žensku odjeću za proljeće/ljeto 2023., ali jedno je sigurno - od samog početka uvijek je sanjao najveće snove za svoje revije.

'To je baš smiješno jer jedine revije koje sam vidio prije nego što sam započeo svoju kolekciju bile su one Christiana Lacroixa i jedna od revija Johna Galliana za Dior početkom 2000-ih, kad je na njenom kraju izašao iz zlatne kočije', otkriva Browne i dodaje da mu se svidjela ideja stvaranja priče.

Premda refleksija nije baš njegov stil, Browne priznaje da je čak i on impresioniran kada pogleda neke od koncepata svojih revija, posebno iz ranih dana, kada su mu financije itekako bile ograničene. S vremenom je stekao kontroverznu naviku testiranja strpljenja svoje publike intenzivno ritualiziranim produkcijama. 'Mislim da imam vrlo specifičan način na koji želim da ljudi vide ono što radim', priznaje. 'Također imam vrlo specifičan način dizajniranja kolekcija te želim da ga ljudi prepoznaju. Dakle, radi se o kombinaciji to dvoje. Volim monotoniju, ponavljanje... Volim izazivati ideju života u tako brzom svijetu i usporavati stvari do gotovo neugodnog tempa. Osjećam da je toliko vremena, truda i emocija uloženo u stvaranje kolekcije pa ne razumijem zašto je 30 minuta svačijeg vremena toliki zahtjev. Ne mislim da sam dosadan, ali osjećam kao da vas izazivam da možda prosjedite uz nešto u čemu postoji neka tišina, neka vrsta monotonije. Ne vidjeti ništa neko vrijeme. Mislim da ima nešto zanimljivo u tome. I to je dio cjelokupnog iskustva', objašnjava svoje namjere i želje.

Godine 2009. Browne je predstavio sebe, svoj prepoznatljivi izgled i svoj brend kojim dominira monotonija na Pitti Uomo, sajmu muške odjeće koji se održava svake dvije godine u Firenci, ponudivši gotovo Kafkinu viziju jednog dana u životu radnika. Zbijeni redovi mladića u sivim odijelima, sivim sakoima i crnim cipelama zauzeli su svoja mjesta u velikom uredskom prostoru, tipkali nekoliko minuta, zatim ustali i otišli. Jedini zvuk koji se cijelo vrijeme čuo bilo je udaranje njihovih pisaćih strojeva i zvonjenje zvona njihovog nadređenog. Oni koji prethodno nisu poznavali Browneov rad bili su poprilično zbunjeni viđenim. Je li zapravo bila riječ o komadu visokostilizirane izvedbene umjetnosti?

U određenom smislu Browneova revija održana u srpnju smjestila je njegov rad u novi kontekst, svijet visoke mode, a možda nisu svi u publici bili u potpunosti upoznati s njegovom 20-godišnjom karijerom. Uzvanike je smjestio na pozornicu tako da su gledali u gledalište Pariške opere, čija su sjedala bila ispunjena reprodukcijama istih uzastopnih redova muškaraca u sivim odijelima koji su činili njegov 'ured' u Firenci. Jeziva publika iz Browneove prošlosti gledala je njegovu novu publiku.

Njegova izvorna ambicija bila je gluma. 'Želio sam biti kao Montgomery Clift', kaže. I bio je vrlo ozbiljan u vezi toga. Jurio je za svojim snom u LA-u te pohađao tečajeve, bio angažiran u nekoliko reklama, malo se bavio modelingom. 'Želio sam biti dobar, ali pretpostavljam da nisam bio baš tako dobar', priznaje. Iako tvrdi da se nikada nije osvrtao unatrag, kad se koncept njegovih modnih revija usporedi s režiranjem male priče, jasno se nameće pitanje je li posrijedi neispunjena želja. No Browne to ne priznaje. 'Volim da iskustvo revije bude pomalo nerealno. Ne mislim da bih trebao doći i vidjeti stvarnost, jer živimo u njoj, a ponekad i nije tako zanimljiva.'

Također priznaje da voli učiniti da se ljudi osjećaju nelagodno. Monotonija je jedan alat da to postigne. Njegov idiosinkratični pristup seksualnosti još je jedan način na koji ističe dijelove tijela, naramenice i gole stražnjice, remeteći dekor proljeća 2023. 'Volim stvari koje su neprikladne, nekako su mi smiješne', kaže. A tu je i efekt morbiditeta. 'Ponekad mislim da postoji ljepota u smrti i tugovanju, jer to ljude jako uznemiruje.' Pomoću tih niti može isplesti mračne bajke ili grozničave fantazije, a one variraju od zanosnih do paralizirajućih. 'Samo pokušavam prikazati stvari na drugačiji način', jednostavno kaže.

A tu je i perverzni humor. Prije nekoliko godina Browne je rekao da ga nije briga što ljudi rade na njegovim revijama. Također je prihvatio činjenicu da su podložni pretjeranoj intelektualizaciji, ali nikad mu nije prešlo u naviku opravdavati se, što i ne čudi jer je izvor nelagode upravo sukobljavanje. 'Malo tajanstvenosti je dobro', kaže zagonetno. 'Kad znate cijelu priču, nije uvijek tako zanimljiva. I sviđa mi se kada je ljudi sami tumače.'

Predsjednik CFDA-e s posebnom misijom

Nikad nije očekivao da će se svima svidjeti ono što radi. 'Radije bih da se ne sviđa svakome zato što mislim da ćemo, ako radimo nešto što je dovoljno zanimljivo, razljutiti pola ljudi. Mislim da je to ono što bismo trebali raditi. I osjećam da na tome moram ustrajati još više, a kao predsjednik Vijeća modnih dizajnera Amerike (CFDA) moram pokazati ljudima da moraju biti ustrajni, posebno u Americi. Nisam blag prema sljedećoj generaciji jer mislim da moraju stvarno napredovati. I oni također moraju uložiti trud ako žele stvoriti nešto što je trajno.'

Svoju poziciju predsjednika CFDA-e vidi kao način 'vraćanja usluge'. 'Budući da sam toliko dobio od modnog posla, mislio sam da je ovo moj način da to vratim.' U obavljanju svojih dužnosti predsjednika Browne pridaje veliku važnost vođenju primjerom. 'Osjećam da morate biti svjesni svojih uspjeha i neuspjeha. To je samo zdrav razum. Znate, ako želite raditi ovo i ako želite biti ovdje dugo vremena, morate imati nešto što će vas održati. Nećete se održati hlačama s tri nogavice, to se jednostavno neće dogoditi. Ali lijepe, dobro izrađene hlače s dvije nogavice mogle bi vas održati na površini', kaže.

On govori o budućnosti američke mode - iako bi jednako tako mogao govoriti i o sebi - kada kaže: 'Odgovornost dizajnera je da stvara stvari koje su vrijedne postojanja. Nešto što je lijepo napravljeno i zanimljivo uvijek će imati vrijednost i uvijek će postojati posao za to. Moramo li doista gledati jedne te iste modne kuće koje koriste dizajnera za dizajnerom, a zatim ih doslovce ispljunu? Trebamo sljedeću generaciju neovisnih dizajnera, jer prije stotinu godina postojali su ti neovisni dizajneri čija su imena još i danas ona do kojih je svima stalo. Zar ne bi bilo lijepo da za pedeset godina imamo deset takvih iz ove generacije?'

'U New Yorku se puno toga događa', nastavlja Browne, 'i želim biti siguran da će to biti prihvaćeno i da će trajati. Nadam se da svi ti novi dizajneri neće prerano postati pretjerano komercijalni jer mislim da je upravo to razlog zbog kojeg ne opstaju. Ako ostanu što kreativniji, što duže stvaraju sliku o sebi i razlog za vlastiti identitet, mislim da je to dobar ključ uspjeha. Zaista znam samo ono što sam i sam učinio.'

'Nažalost, prebrzo vide novac', dodaje. 'A ne shvaćaju da je prošlo dugih 20 godina, što je uključivalo puno mog osobnog ulaganja, sve što sam imao uloženo je u to. Gledajte, jako sam sretan, uspjelo je, ali nema jamstva da vama hoće. Dakle uspjeh morate mjeriti samo time što možete raditi nešto što stvarno volite i radite to jako dobro. A to ne mogu biti slava i novac. Stvarno se sve svodi na posao, dovoljno važan da i dalje ustrajete.'

Novo poglavlje

Nakon Zegnine procjene Browne predviđa da će njegov posao biti vrijedan više od milijarde. 'Ne razmišljam u terminima dolara', kaže, dodajući: 'Ali razmišljam u smislu toga da više ljudi može znati što radim i kupiti to. Ženska kolekcija više nije novost, ali još uvijek nije toliko poznata kao muška. A kolekcija za djecu je zabavna.' Browne svoju couture reviju s potpuno nedefiniranim spolom vidi kao nacrt za budućnost. 'Više zapravo ne dizajniram muške i ženske kolekcije. Zajedno su razvijene. To je zapravo samo odjeća koju mogu nositi i muškarac i žena. Uz neke izmjene.'

U rujnu je napunio 58 godina. Kaže da mu je veliko bogatstvo i dalje čudno. 'Još uvijek sam onaj jadni glumac koji je imao 20 dolara u džepu i jeo nuggetse Kentucky Fried Chickena za večeru, a zatim uzeo veliku zdjelu salate s kupusom da me zasiti. Mislim da se to nikada ne može izgubiti', inzistira. Prema njegovu riječima, on i Bolton vode vrlo jednostavan život u svojoj vrlo lijepoj kući u New Yorku. Imaju staklenku u kuhinji za sitan novac. I to uopće nije šala. 'Novi sam vlasnik kuće. Poželim da su mi roditelji još tu jer me nikada nisu vidjeli u toj ulozi', kaže.

Niti su vidjeli kako je njihovo srednje dijete (od njih čak sedmero) dobilo priznanje neprofitne organizacije Friends of the Upper East Side Historic Districts za dugogodišnju obnovu te nekretnine. Malo je toga što Browne voli više od sjedenja u svom dvorištu i pogleda sve do East Rivera. 'Ne treba mi puno da bih bio zadovoljan', kaže. 'Mogao bih sjediti na našoj terasi, promatrati i ne raditi puno... i sliniti', kaže uz smijeh. Prije mu je trčanje bilo vrlo važno. 'Još uvijek mogu trčati, ali me to više i ne zanima toliko. Dođeš do točke kada kažeš da ti se ne da toliko truditi.'

Par je kupio irsku kuću iz 18. stoljeća na sjeveru države. Imaju viziju za Brideshead, ali on također mašta o stadima krava. 'Volio bih imati radnu farmu', ističe. Ovaj majstor slika koje se urezuju u pamćenje za kraj ostavlja svoju posljednju viziju: Thom Browne, džentlmen farmer.