'Institucija nedaleko Naschmarkta (glavna bečka tržnica, op.a.) - zapravo tek po imenu kavana, u stvarnosti beisl i sastajalište tradicionalnih Bečana, intelektualaca i onih koji bi htjeli biti i jedno i drugo. Dođu na razgovor, na kavu ili na poznati Schnitzel', opisuje Café Anzengruber Falstaffov vodič bečkim lokalima za 2023. i daje mu vrlo dobre ocjene.
Takav opis otprilike potvrđuje i Tomislav Šarić, današnji vlasnik Caféa Anzengruber, inače treća generacija hrvatske obitelji iz Dalmacije koja vodi taj lokal.
'Naš je lokal službeno bečka kavana. No, s vremenom smo se oteli pojmu tipične bečke kavane i postali nešto slično bistrou. Lokal je takozvani treffpunkt, odnosno sastajalište ljudi iz umjetničkog i političkog života, ali i svih drugih intelektualnih slojeva gradskog života. Tu ljudi dođu popiti kavu, pivo, čašu vina, pročitati novine, sastati se s nekim, proslaviti rođendan, a usput se može i nešto dobro pojesti. Zajedno s još četiri-pet lokala u Beču, ne može nas se svrstati niti u jednu kategoriju, premda smo članovi udruge bečkih kavana', kaže nam Šarić.
vezane vijesti
Lokal je još davne 1948. preuzeo Tomislavov djed, čovjek čiji portret danas visi u sali iznad kuhinjskog prozorčića. On je kavanu vodio na klasičan način sve do svoje smrti 1983, kad su lokal preuzeli Tomislavovi roditelji Ankica i Jerko Šarić. Nekad je kavana radila od devet ujutro do dva iza ponoći, a u njoj se, baš kao i u mnogim bečkim kavanama toga doba, igrao biljar, šah, karte...
Naši poznanici u kulinarskom i hotelijerskom svijetu Beča svima govore da se u Anzengruberu jede najbolji gulaš u gradu, i ne propuštaju dodati da su vlasnici Hrvati. Tim putem Anzengruber je i u širim bečkim krugovima došao na glas kao mjesto gdje se dobro jede, posebno gulaš.
'Neki poznati bečki kuhari, inače danas naši prijatelji, prepoznali su našu kuhinju i svima razglasili kako moja majka Ankica u 4. Bezirku nudi vrlo ukusna jela. Kako je Beč poznat po Schnitzelu i gulašu, oni svim posjetiteljima grada preporučuju da nas posjete i kušaju ih. Mi inače nismo ljubitelji velikog publiciteta, nemamo pretenzija i ne želimo da netko od nas ima prevelikih očekivanja. Kod nas je sve jednostavno. Ne uzimamo rezervacije za dvije osobe, nego tek od četiri na više, jer kažemo da se za dvije osobe uvijek nađe mjesta. Radimo ležerno, od 16 do 1 iza ponoći, od utorka do subote, i lokal je stalno pun. Imamo mnogo susjeda, prijatelja… i za sve se uvijek nađe mjesta', tvrdi Tomislav koji vodi salu lokala, dok je sestra Snježana u kuhinji, još uvijek uz majku Ankicu.
Uz one koji tu dolaze radi svog dnevnog rituala ima i onih koji Anzengruber pohode samo zbog legendarnog gulaša. Budući su se u Beču odavna vodili 'ratovi' na temu tko ima najbolji gulaš u gradu, nećemo se upuštati u rasprave. Mnogi ortodoksni gurmani ionako će tvrditi da gulaš može biti samo juha od mesa i povrća začinjena paprikom, inače nacionalni ponos Mađarske. No, gulaš je uobičajeno jelo i širom srednje Europi, ali i drugdje, te svugdje znači nešto drugo, pa tako i u nas gdje se pod tim imenom podrazumijeva varivo od govedine ili junetine s mnogo luka i paprike.
'Mama je gulaš oduvijek kuhala onako kako je nju naučila njezina majka. Sastojci su jednostavni – najkvalitetnije goveđe meso, dosta luka, sol, papar, slatka i ljuta mljevena paprika. Od svega je tu najvažnije vrijeme, jer se sve pirja dugo i na laganoj vatri. Stalno se mora biti pored posude, jer luk ne smije niti malo zagoriti. Tako se dođe do vrlo tamne boje. Tu nema pasiranja, zgušnjavanja brašnom i slično, kako rade mnogi. Ali, nismo skloni hvaljenju da je to najbolji gulaš u gradu i uopće publicitetu, jer to uvijek dovodi do nesporazuma i loših odnosa. Zato izbjegavamo i društvene mreže', objašnjava Šarić.
No, redoviti gosti rado naručuju i odličan bečki odrezak, premda se on u Anzengruberu ne spravlja klasično od teletine, već od svinjetine.
'Namjerno tako radimo. Ne samo zato što je nama bečki od svinjetine bolji, nego i zato što bi od teletine cijena bila neodrživa. Mi, naime, radimo isključivo s austrijskim namirnicama bio kvalitete, pa bi cijena takvog odreska, zbog stalno rastućih troškova, bila vrlo visoka. A mi želimo imati cijene dostupne svima, tako da si to može priuštiti i svaki student'.
Redoviti gosti Anzengrubera su ljudi iz kvarta, ali i iz drugih dijelova Beča, pa i iz inozemstva. I tako je to već 75 godina, otkako je Café Anzengruber u vlasništvu obitelji Šarić, a posebno posljednjih 40, otkako su ga preuzeli Ankica i Jerko Šarić.
'Imamo dosta gostiju koji su poznate osobe - političari, glumci, pisci…, ima milijardera, studenata, umirovljenika…, ali kod nas su svi oni obični gosti, poznanici, prijatelji…, i oni to vole, jer tu nisu izloženi publicitetu'.
A hoće li djeca nastaviti obiteljsku tradiciju, pitamo Tomislava.
'Djeca su još mala, ali bojim se da to neće biti slučaj, s obzirom kud ovaj svijet ide. Ovo je jako naporan posao i treba znati s ljudima, a danas svi mladi žele nešto lakše, što je i normalno, jer su rođeni u blagostanju. A i ugostiteljstvo propada, nitko ne ide za kuhara i konobara, a ako i ide, to mu je posljednje rješenje. Posao može biti isplativ, ali onda se mora žrtvovati život. Meni i sestri nije teško, jer smo na to navikli od malih nogu. Nije lako, ali za obiteljski posao uvijek ima šanse', zaključuje Šarić.
