Festival ove godine okuplja 16 županija koje se predstavljaju svojim najboljim malim i srednje velikim proizvođačima hrane i vina, a posjetitelji su na prezentaciji Vukovarsko-srijemske županije imali priliku kušati zanimljiva jela poput podlijevanog sira, satrice, taške, rezanaca s makom, tradicionalnih svatovskih kolačića i brojnih drugih jela koja su pratila vrhunska vina vinara P.Z. Trs, Dolić-Kraljević, P.O. Ivana Čobankovića, Vino Buhač, Vitis i Iločkih podruma.

Susresti se s kuhinjom Srijema i Slavonije, znači susresti se s prošlošću ovih krajeva, međusobnim vjekovnim preplitanjem starosjedilaca koje je ovamo, iz ovih ili onih razloga, privukla plodnost dunavskih i savskih obala i njenih voda, polja i stoljetnih hrastovih šuma. To je iznenađujuće jednostavna i domišljata kuhinja koja odiše skromnošću i željom za neispunjenim užitkom.

Okusiti danas jela pripravljena od namirnica uzgojenih brižnom rukom seljaka u vrtovima i poljima, znači osjetiti svu toplinu nekadašnje brige oko hrane, prostiranja onog najboljeg za goste. Nekada su se reduše morale potruditi prerađujući sir i sakupljajući vrhnje s mlijeka za satricu, deliciju koja se pripremala s dodatkom usitnjenog mladog luka i paprike i koja oduševljava okusom i jednostavnošću baš kao i kajgana od dragocjenih jaja. U jelima Srijema i Slavonije skriva se i domaća svinja čije su konzerviranje Slavonci doveli do savršenstva u svom kulenu, švarglu i čvarcima.

Dok su se ove delicije doista čuvale samo za goste i razmetanja pred komšijama koji su došli pomoći u vršidbi ili novom kolinju, u kući je za ukućane uvijek moralo biti debele slanine i bijele zrnaste masti. Debela šnita kruha iz krušne peći, na kojemu se nikada nije štedjelo, obilato namazana masti i posuta solju, mljevenom paprikom ili bijelim lukom, bila je zalog sitosti, zadovoljštine cjelodnevnog rada i ne biste vjerovali, zdravlja.

U žurbi pripreme jela za brojnu čeljad u iskidanim krpicama s kupusom, domaćim širokim i dugačkim rezancima, najboljem prijatelju ribljeg paprikaša, ali i sira, slatkog maka i oraha, pa onda rukom utrtoj ili izribanoj taranici za zlatnu kokošju juhicu, ocrtava se sva jednostavnost i domišljatost seoske gozbe. A o bucmastim valjušcima od krumpirova zasitnog tijesta, koji su se dovaljali s podunavskim Švabama iz srednje Europe pod nazivom šufnudli, a domaći ih zahvalno prihvatili i prekrstili u čikmaše, o istolikoj ribici ovdašnjih muljevitih rukavaca da i ne govorimo! Tim istim doseljenicima prije tristotinjak godina imamo zahvaliti i danas obljubljene masnice s makom i orasima, svevremenske savijače s višnjama, jabukama i sirom, obijesne masne pokladne i kolinjske krafne, pomodni carski drobljenac ili šmalu, pa čak i onu mesnu raznolikost u prefinoj junetini, teletini i puretini u društvu s knedlima od šljiva.

A u njima, eto opet vječnog krumpira poput onog u krumpirovoj salati, restanog s lukom u kakvom prilogu, ali i u nekadašnjem zasitnom vojničkom jelu granatiru. Ima u jelima Srijema i Slavonije osim krumpira još skrivenog povrća koje bećarski služi kao prilog mesu. Pečene tikvice koje su nekada sušili kao gljive i kiselili poput kupusa, zimskog cara bez kojeg nekada, a bogme ni danas, nema ni jednog većeg svetka. Ili recimo, praktičnog i čestog graha koji se nekada satima kuhao na rubu štednjaka i kusao nekoliko dana, svakim danom mijenjajući oblik i namjenu, od onog na varivo sa suhim mesom za rabotu u polju, posnog pred Uskrs i Božić, prorijeđenog za juhu, zapečenog, izgnječenog, pa sve do onog na salatu. A rajčica kojoj su starosjedioci nekada tepali – jabučica, dala je sve od sebe za kuhano meso i još finiju crvenu krepku juhicu. Biti ovdje, a ne probati riblji paprikaš, šarana na slavonski ili soma na podunavski, a o kralju riba smuđu da i ne govorimo, grijeh je kao i ne probati divljač na šokački ili recimo ne omastiti brke čestitim čobancem.

Jer podunavska je kuhinja možda više od bilo koje slavonske – muška kuhinja. Nezasitna, žestoka i strastvena.