Na ovaj blagdan katolički se vjernici prisjećaju kako je Bog uzeo ljudsko tijelo da bi svima nama postao dohvatljiv i blizak. Isus je tajnu svojega utjelovljenja utkao na posljednjoj večeri u znakove kruha i vina, koji snagom njegove riječi postaju Tijelo i Krv Kristova, odnosno sakrament euharistije.

Korijeni ove svetkovine sežu u 13. stoljeće i vezani su uz sv. Julijanu, rođenu 1193. godine nedaleko od belgijskog grada Liègea. Nakon što je kao petogodišnjakinja ostala siroče Julijana je dom pronašla u samostanu augustinki, u kojem se kao 14-godišnjakinja i zaredila.

Kao 16-godišnjakinja, Julijana je počela imati viđenja, a u jednom od njih vidjela je puni mjesec s tamnom mrljom. Svoje viđenje nije uspjela odgonetnuti ni uz pomoć starijih redovnica, ali joj je nakon nekoliko dana molitve značenje objasnio glas s neba.

Preko sv. Julijane stigla je napomena kako Crkvi nedostaje jedno liturgijsko slavlje, svetkovina najvećega i najsvetijega Oltarskog sakramenta, a glas joj je poručio i kako se tog otajstva vjernici spominju samo na Veliki četvrtak, u danu kada su sve misli usmjerene na njegovu patnju i smrt.

‘Želja mi je ustanoviti još jedan zaseban dan kada će svi kršćani slaviti taj sakrament’, rekao je glas sv. Julijani.

O poruci glasa s neba sv. Julijana je progovorila tek 20 godina kasnije, kada ju je prenijela mjesnom biskupu Robertu de Thoreteu i arhiđakonu Liègea Jamesu Pantaleonu, koji je kasnije postao papa Urban IV.

Do pokretanja sinode o mogućem utemeljenju svetkovine proteklo je dodatnih 16 godina. Na toj sinodi, održanoj 1246., zaključeno je kako se svetkovina ne suprotstavlja nauku Crkve te kako će biti utemeljena kao zahvala svemogućem Bogu jer nam je dao Presveti oltarski sakrament. Za prvo slavlje nove svetkovine, prvotno nazvane Blagdan euharistije, određena je sljedeća godina, no biskup De Thorete nije to doživio.

Prvi put je obilježena u župi sv. Martina u Liègeu. Papa Urban IV, veliki štovatelj nove svetkovine, izdao je u rujnu 1264. bulu Transiturus kojom je odredio da se svetkovina slavi svake godine u četvrtak nakon nedjelje Presvetog Trojstva. Njome je želio svetkovinu proširiti na cijelu Crkvu, no brza smrt spriječila ga je u tome. Tek u 14. stoljeću papa Ivan XXII širi blagdan na cijelu Rimokatoličku crkvu.

Prema katoličkoj teologiji, na ovaj blagdan Tijela i Krvi Isusove za vrijeme mise Isus Krist prinosi žrtvu i pritom se služi osobom svećenika. Pokazujući vjernicima hostiju i kalež s misnim vinom, svećenik umjesto Isusa izgovara riječi: 'Ovo je moje tijelo' i 'Ovo je moja krv', koje po zazivu Duha Svetoga postaju Kristovo Tijelo i Krv.

Kako je tportalu objasnio vlč. Borna Puškarić, glasnogovornik Zagrebačke nadbiskupije, na Tijelovo se slavi Isusova stvarna prisutnost u sakramentu euharistije i šalje poruka da Crkva živi od euharistije jer je Isus, koji je nekoć hodao zemljom, sada prisutan u sakramentalnim prilikama i to tijelom, krvlju, dušom i božanstvom.

Nakon protestantske reformacije osnažila je proslava ovog blagdana u svim katoličkim zemljama Europe i proširio se običaj da se nakon mise ide u svečanu procesiju, na kojoj svećenik nosi hostiju u pokaznici i na kraju s tom pokaznicom daje završni svečani blagoslov.

'Protestantske zajednice negirale su Isusovu prisutnost u euharistiji. Oni smatraju da je riječ o simboličkoj prisutnosti. Katolici vjeruju da je ta prisutnost stvarna', pojasnio je tportalu Puškarić.

Tijelovo je proglašeno hrvatskim državnim blagdanom i neradnim danom 2001. godine.