Kolikogod taj događaj bio 'mali korak za čovjeka, ali veliki skok za čovječanstvo', prvo slijetanje na Mjesec bilo je prepuno nepoznanica. Jedna od njih ticala se straha od mogućih izvanzemaljskih mikroorganizama, pa su trojica astronauta Apolla 11 po povratku 'spremljeni' u karantenu. No, jesu li trebali biti izolirani, i kolika je bila korist od toga?
Kako u časopisu Isis sveučilišta u Chicagu piše povjesničar Dagomar Degroot, u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, kako se zahuktavala svemirska utrka, pojavila se nova znanstvena disciplina, egzobiologija, koja je istraživala potencijalni mikropski život izvan našeg planeta. Mnogo znanstvenika ismijavalo je njihove ideje, no zagovornici te discipline smatrali su da su oni jedini dovoljno kvalificirani za ispitivanje rizika, a onda time i prilika koje sa sobom donosi svemirsko doba.
vezane vijesti
'Tvrdili su da mikrobi mogu biti rašireni širom Sunčevog sustava. Zbog toga su se misije na druge svjetove morale čuvati i od kontaminacije koje bi ugrozile otkrivanje izvanzemaljskog života, ali i kontra kontaminacije koja može zaprijetiti životu na Zemlji, uključujući ljude', piše Degroot, inače profesor na sveučilištu Georgetown u Washingtonu.
Premda je većina smatrala da je površina Mjeseca beživotna, bilo je znanstvenika - a među njima je bio i slavni Carl Sagan - koji su mislili da bi ispod površine još moglo biti živih mikroba. Zbog toga je NASA izgradila 'Prijemni Mjesečev laboratorij' (Lunar Receiving Laboratory - LRL) u kojem bi nakon povratka boravili Neil Armstrong, Buzz Aldrin i Michael Collins, zajedno sa svim potencijalno opasnim mikroorganizmima s Mjeseca koji su mogli uništiti život na Zemlji. Koliko je bojazan bila velika, dovoljno je spomenuti da je Sagan usporedio dolazak svemirskih mikroorganizama na Zemlju s epidemijom veneričnih bolesti koja je bjesnila Europom u Srednjem vijeku, ili zaušnjacima koji su desetkovali stanovništvo Polinezije kad su se prvi put tamo pojavili.
Kao što znamo, objašnjava prof. Degroot, sva trojica astronauta su iz karantene izašli živi i zdravi, i nikakav izvanzemaljski živi organizam nije stigao na Zemlju i ugrozio čovječanstvo. Međutim, ono što jest bizarno, piše Degroot u svom radu, jest da bi procedure koje su poduzete bile sasvim promašene i beskorisne da je s Mjeseca doista stigla neka mikroskopski mala ugroza.
'Po svemu sudeći, mikroorganizmi koji su imali šanse razviti se na Mjesecu zarazili bi astronaute, kontaminirali njihov svemirski brod, raširili se Pacifikom u koji je letjelica pala i raširili se izvan LRL-a, kao što su se testovi na biljkama i bakterije koje su se navodno vratile s Mjeseca širile novinskim naslovima', piše Degroot u svom radu, i zaključuje: 'Karantena je bila uspješna samo zbog toga što uopće nije bila potrebna'.
On navodi da je u protokolu bilo mnoštvo problema. Kapsula kojom je posada sletjela u Pacifik provjetravala se sama kad se spustila na Zemlju, što je u atmosferu moglo ispustiti mikroorganizme koji su njome došli. Kad je, pak, sletjela na površinu oceana, kapsula je otvorena kako bi je posada - a s njom i eventualni mikrobi - mogla napustiti.
'Da su tamo bili prisutni lunarni organizmi sposobni za reprodukciju u oceanu, nastradali bismo', izjavio je za New York Times povodom objave ovog članka bivši dužnosnik NASA-e zadužen za zaštitu planeta John Rummel.
Astronauti su mogli biti u posebno velikoj opasnosti nakon povratka s Mjeseca. Naime, piše Degroot, Mjesečeva prašina je bila posvuda. Kako je iritirala kožu i pluća, astronauti su u noći povratka spavali s navučenim kacigama i rukavicama, jer je bilo nemoguće ukloniti prašinu. Da je ona sadržavala bilo kakav patogen, astronauti bi se sigurno zarazili. Čak je i film koji su donijeli, i koji je odmah po povratku razvijen u laboratoriju, bio prekriven prašinom.
NASA je znala da je kontaminacija izvanzemaljskim živim organizmima malo vjerojatna, kao što su znali da je protokol izolacije bio prepun mana. Do kraja programa bilo je izolirano 24 ljudi, ali bez naročitog plana. Jednostavno: NASA je bila toliko zauzeta utrkom sa Sovjetima da nisu poduzeli adekvatne mjere za zaštitu ni astronauta ni Zemlje.
'Skoro godinu dana svi testovi i stimulacije pokazivali su kritične probleme s uređajima koji bi temperaturom ubijali mikroorganizme, ali nije bilo dovoljno vremena da ih se pripremi za dolazak astronauta, komandnog modula, kazeta s filmovima i uzoraka. Da su s Apollom 11 s Mjeseca došli i mikroorganizmi, oni bi vrlo vjerojatno pobjegli', piše Degroot.
Jasno, u međuvremenu je NASA radila na novim pravilima i opcijama za izolaciju i ispitivanje uzoraka koji dolaze na Zemlju.
