Kontrolori misije postali su svjesni da raketa ima problema već nakon tri minute leta. Čini se da se zaštitna kapa koja prekriva satelit tijekom leta kroz gušće dijelove atmosfere nije pravilno odvojila. Raketa je stoga bila preteška pa nije uspjela razviti potrebnu brzinu za uspon u orbitu. Najvjerojatnije se srušila negdje u južnim vodama Tihog oceana.

Ovaj isti problem imala je 2009. i NASA-ina promatračnica Orbiting Carbon Observatory (OCO). Ona je također lansirana na raketi Taurus XL iz vojne zračne baze Vandenberg. Agencija je tada formirala komisiju koja je trebala otkriti glavni uzrok kvara i preporučiti potrebna rješenja. Povjerenstvo je otkrilo četiri greške u hardveru koje je bilo neophodno ispraviti. Sustav otvaranja zaštitne kape - kod OCO-a je to bio vrući pirotehnički plin - promijenjen je, tako da je misija Glory koristila hladan komprimirani dušik, međutim, čini se da i on ima ozbiljnih nedostataka (pogledajte sliku dolje).

Novo lansiranje bilo je prvo polijetanje XL-a nakon pada OCO-a. Neuspjeh je težak udarac za tvrtku Orbital Science Corporation koja je za NASA-u izgradila raketu i satelit.

Satelit je bio opremljen dvama instrumentima. Jedan je trebao mjeriti ukupnu energiju koja sa Sunca stiže na Zemlju, a drugi istraživati čestice u atmosferi koje mogu zarobiti energiju ili je reflektirati nazad u svemir. Na temelju tih podataka znanstvenici bi točnije mogli predvidjeti razvoj klimatskih promjena.

Taurus XL, trenutačno najmanja raketa američke svemirske agencije, poletjela je u petak u 11,10 po našem vremenu. Nedugo nakon lansiranja brojni su instrumenti signalizirali da postoji problem.

Otkad je prvi put konstruirana 1994. raketa je letjela devet puta – šest puta uspješno i tri neuspješno. Ovo je bio drugi pokušaj NASA-e da Taurusom lansira satelit. Izgradnja misije stajala je 464 milijuna dolara.

Promatračnica OCO ponovno se gradi i trebala bi poletjeti na raketi Taurus XL 2013. godine.