Ispod Nacionalnog parka Yellowstone, na tromeđi američkih saveznih država Wyoming, Montana i Idaho, nalazi se vulkan. Ali ne bilo kakav vulkan. Dubok je stotine metara, veći od od istarskog poluotoka i sposoban za erupcije tisuće puta moćnije od bilo čega dosad viđenog.

Riječ je o Yellowstonskoj kalderi, takozvanom supervulkanu, jednom od tri na području Sjedinjenih Američkih Država i najvećoj prijetnji za čitavo čovječanstvo.

Kad bi kojim slučajem Yellowstonska kaldera danas eruptirala, posljedice bi bile katastrofalne. Mlaz pepela koji bi izbio iz vulkana bio bi viši od Mount Everesta. Prekrio bi okolne gradove metarskim naslagama pepela i stvorio divovske oblake koji bi desetljećima zastirali Sunce. Temperature bi pale širom planeta, biljke bi uvenule, a poljoprivreda propala. UN procjenjuje da bi svijetu bez hrane ostao dva mjeseca nakon takve supererupcije supervulkana.

Znastvenici nude naizgled jednostavno rješenje

A kad bi se i dogodilo, ne bi mu bilo prvi put. Yellowstone je u posljednjih 2,1 milijun godina erumpirao triput. Otprilike jednom svakih 600.000 godina. A posljednji put to se zbilo baš prije 600.000 godina, koje desetljeće gore-dolje. Bez obzira na podudarnosti, nema mjesta panici i vi slobodno možete nastaviti sa životom i čitanjem ovog teksta.

Naime, Yellowstonska kaldera neće eksplodirati ni sutra pa niti za tisuću godina. Znanstvenici procjenjuju da ćemo na sljedeću supereksploziju možda morati pričekati još nekoliko milijuna godina. A dotad tko živ a tko mrtav.

Nekima ni to nije bilo dovoljno pa su pokušali iznaći rješenje kojim bi se opasnost od erupcije supervulkana u nacionalnom parku Yellowstone izbjegla za sva vremena.

Upravo je ta misao vodila znanstvenike NASA-inog Jet Propulsion Laboratoryja koji su se okupili oko ideje da iznađu način kako da se potencijalma katastrofa spriječila zauvijek. Na riječima njihova je ideja bila veoma jednostavna i stala bi u dvije riječi: ohladite vulkan!

Po principu hlađenja automobilskog motora

Uostalom, toplina je čest uzročnik vulkanske erupcije. Magma izbija iz Zemljine jezgre i ključa u vulkanskoj komori sve dok jednog dana pritisak ne naraste do te mjere toliko da vulkan jednostavno eksplodira. Yellowstone se po tome nimalo ne razlikuje od drugih živih vulkana. Svake godine proizvodi dovoljno topline za pogon šest elektrana. Između 60 i 70 posto te topline oslobađa se kroz vruća vrela i gejzire kakav je Old Faithful. Ali ostatak ostaje pod zemljom, unutar komora supervulkana ispunjenih magmom.

Kako bi spriječili možebitne eksplozije, znanstvenici predlažu bušenje niza bunara po obodu supervulkana. Ti bi bunari ponirali do deset kilometara ispod površine zemlje. Punili bi se hladnom vodom koja bi s vremenom ohladila stijene oko komora s magmom. Otprilike kako rashladna tekućina u automobilu hladi njegov motor.

Bila bi to čista win-win situacija. Naime, voda bi se prilikom prolaska kroz sustav zagrijavala do 340 Celzijevih stupnjeva i u povratku bi se koristila za pogon električnog generatora. Time bi se područje Yellowstonea pretvorilo u ogromnu geotermalnu elektranu koja bi električnom energijom napajala okolna područja. Bilo bi to ekološki, samoisplativo i samoodrživo.

Svaka dobra ideja ima svoju lošu stranu pa tako i ova...

Znanstvenici su zaključili da bi to moglo funkcionirati, barem u teoriji. No hoće li se preći s riječi na djela? Za naših života najvjerojatnije neće. Za početak trebalo bi proizvesti 20 gigavata energije kojom bi se vulkan ohladio na sigurnu temperaturu. A da bi se srušila temperatura unutar vulkana, izračunali su stručnjaci, trebalo bi proći oko 16.000 godina. Ni financijski aspekt takve akcije nije zanemariv. Da bi se izgradio sustav bunara u projekt bi trebalo uložiti 3,5 milijardi dolara, otprilike petinu godišnjeg proračuna NASA-e.

S druge strane, hlađenje stijena moglo bi stvoriti lomove u blizini komora s magmom, što bi pak moglo potaknuti supererupciju. A upravo se to pokušava izbjeći. Srećom po čovječanstvo, supervulkan spava dubokim snom. Možda ga je i bolje pustiti da spava.