Mr. sc. Maja Rujnić Havstad voditeljica je Laboratorija za preradu polimera na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu, a poznata je i kao jedna od potpisnica osvrta na EU Direktivu za smanjenje plastičnog morskog otpada. Iako to danas nije popularno, ona brani plastiku i smatra je 'najzelenijim materijalom 21. stoljeća', a svoje je stavove spremna braniti i čvrstim argumentima.

Neosporno je - plastični otpaci nemaju što raditi u bilo kakvom okolišu, bez obzira je li riječ o morima, šumama ili plažama. No ne treba zbog toga manipulirati podacima i stigmatizirati plastiku, tvrdi ona.

Kažete da protivnicima svega plastičnoga nema smisla predočavati dokaze o neistinitosti tvrdnji o pogubnom utjecaju plastičnih vrećica na živi svijet, baš kao što nema smisla tumačiti bilo što protivnicima cijepljenja. Molim vas, pokušajte ipak razuvjeriti skeptike konkretnim brojkama i podacima...

Istražujete li na internetu utjecaj plastičnih vrećica na životinjski svijet, dobit ćete zanimljive rezultate. Probate li upisati vrlo čestu tvrdnju o ugibanju 100.000 morskih kornjača, na raznim mjestima javljaju se slični navodi iz kojih se ne može jasno zaključiti koje životinje ugibaju i u kojem broju, a nije jasan ni uzrok njihove smrti. No svima je zajedničko to da nijedan ne navodi izvor tvrdnje.

Prema američkoj Nacionalnoj agenciji za oceane i atmosferu (NOAA), izvor te tvrdnje datira iz rada iz 1983., u kojem je napisano kako godišnje ugiba između 50.000 i 90.000 tuljana krznaša, što zbog zapetljavanja u ribarske mreže, što zbog raznih bolesti. U zaključku je navedeno kako neki morski reptili, vjerojatno kornjače, stradaju od plastičnih otpadaka, a sisavci se zapetljavaju u mreže. U australskoj studiji iz 2002. odjednom su ribarske mreže i plastični otpadci postali plastične vrećice, što je ipak 2006. prepravljeno u plastične otpatke. No šteta je nepovratno napravljena.

U javnosti se trajno vodi kampanja protiv desetak plastičnih proizvoda pod nazivom jednokratne plastike. Time se stvara odbojnost prema 'najzelenijem materijalu 21. stoljeća'. Je li plastika doista najzeleniji materijal 21. stoljeća?

Da, i u to duboko vjerujem. Plastika je izuzetno važan materijal u suvremenom životu. Plastični proizvodi poboljšavaju kvalitetu života, a brojne procjene životnog ciklusa pokazale su da istovremeno čuvaju prirodne resurse i štite okoliš, bez obzira na suprotno uvriježeno mišljenje javnosti. Zemlja se suočava sa sve većim porastom stanovništva, a potrebe za pitkom vodom, hranom i energijom sve su veće.

Za proizvodnju svih proizvoda, pa tako i plastičnih, troši se energija. Za sada se izvori energije gotovo u potpunosti dobivaju od fosilnih izvora, zbog čega se ispuštaju staklenički plinovi. Međutim još više energije potrošilo bi se i više stakleničkih plinova emitiralo bi se kad bi se plastika zamijenila zamjenskim materijalima, što je potvrđeno brojnim istraživanjima.

A što se zapravo događa s odbačenom plastikom - što se može, a što se ne može reciklirati?

Sav plastični otpad ne može se reciklirati jer to nije isplativo. Najisplativije je reciklirati otpad koji se stvara u samoj proizvodnji plastičnih proizvoda, prikladan je i industrijski otpad, no troškovi rastu već ako imate razvrstani kućni otpad, a posebno su visoki kada kućni otpad trebate razvrstavati. Dakako, troškovi rastu i povećanjem onečišćenja otpada.

PET boce su vrlo prikladne za recikliranje jer imamo organizirani sustav njihova sakupljanja, oporabitelju dolaze relativno čiste, a uz to je postupak recikliranja PET boca vrlo ekonomičan i ekološki. I polietilenske folije, filmovi i vrećice uspješno se recikliraju, kao i npr. polietilenske boce i spremnici te polipropilenska ambalaža. Isplativo je reciklirati plastični otpad kojeg ima u velikim količinama, razvrstan je i ne previše onečišćen. Sav ostali plastični otpad isplativije je zbrinuti na neki drugi način, primjerice energijskom ili kemijskom oporabom.

Oceani su prepuni plastike; trenutačno ima 150 milijuna tona plastike i svake godine dolazi novih osam milijuna tona. Kad bi se sva ta novopridošla plastika sabila, mogla bi se smjestiti na površinu Zagrebačkog velesajma i bila bi visoka kao trokatnica. Je li to puno ili malo?

Teško je reći - kad biste sabili sve u veliki spremnik, to nije puno, no problem je što je plastični otpad u oceanima raspršen na velikim površinama. Riječ je o djelićima fragmentiranih plastičnih proizvoda koje je vrlo teško i vidjeti golim okom, a kamoli sakupiti.

Predložili ste da se u Hrvatsku pozove Bojan Šlat te da on svojim brodom očisti Jadran od makroplastičnog otpada. Jesu li vas poslušali? Ima li uopće nekih inicijativa po tom pitanju?

Inicijative postoje, no uglavnom se radi o entuzijastima. Iskreno se nadam da će se poduhvat Bojana Šlata pokazati uspješnim, posebno novi projekt postavljanja sustava za presretanje otpada na strateške lokacije u rijekama diljem svijeta, čime bi se spriječilo ispuštanje plastičnog otpada u oceane. Tu vidim velik potencijal - ključno je spriječiti ulaz novog smeća u oceane jer je izuzetno teško očistiti ogromne morske površine jednom kada je otpad već ušao u njih.

U modi su biorazgradljivi plastični proizvodi. Koliko su oni biorazgradljivi i što to uopće znači?

Biorazgradljivi plastični proizvodi prisutni su nekoliko desetljeća na tržištu. Iako se smatralo da će riješiti problem sve većih količina plastičnog otpada, pokazalo se da baš to i nije tako jer takvi proizvodi za svoju razgradnju trebaju određene uvjete: povišenu temperaturu, vlažnost i mikroorganizme (gljivice i bakterije), a kojih najčešće nema na mjestu na kojem su odloženi ili bačeni.

Uvjeta za biorazgradnju nema ni u okolišu, ni na odlagalištu, pa čak ni u kućnom kompostištu, osim za neke tipove biorazgradljivih plastičnih materijala. U Hrvatskoj postoje industrijske kompostane, no namijenjene su kompostiranju isključivo biootpada, dakle zelenog otpada, kućnog biootpada, otpada s tržnica i sl. Biorazgradljiva, kompostabilna plastika, nažalost se najčešće ne razgrađuje istom brzinom kao i biootpad, pa se mora prosijati iz komposta.

Znanstveni časopisi i portali ponekad pišu o mikrorobotima, molekulama i raznim drugim čudima tehnologije koja 'jedu' plastiku. Kakva su vaša saznanja o tim izumima i rješenjima?

Plastika je razgradljiva, samo njezina razgradnja traje dugo. Da bi se razgradnja ubrzala, mogu pomoći bakterije. Već su pronađeni brojni primjeri bakterija koje se hrane plastikom (npr. PET-om ili polietilenom), što pokazuje kako se okoliš mijenja i najvjerojatnije prilagođava na novi izvor hrane – plastiku. Ipak, evolucija je dugotrajan proces i proći će stoljeća da se razviju organizmi kojima će plastika biti poslastica.

Kakve su alternative plastici; koja su to bolja rješenja?

Bolje za potrošača, bolje za proizvođača ili bolje za okoliš? Plastika je važan materijal u suvremenom životu. Plastični proizvodi poboljšavaju kvalitetu života, a brojne procjene životnog ciklusa pokazale su da istovremeno čuvaju prirodne resurse i štite okoliš.

Uzmite samo primjer ambalaže, najvažnijeg područja primjene plastičnih materijala. Zbog brojnih prednosti više od 50 posto proizvoda pakira se u plastiku. Inovacijama na području polimernih materijala i postupaka njihove preradbe masa ambalaže sve se više smanjuje. Toliko proganjane polietilenske vrećice danas su 70 posto lakše nego što su bile prije tridesetak godina. Pakirani u plastičnu ambalažu, proizvodi do potrošača dolaze neoštećeni, propisno zatvoreni, održani pri propisanoj temperaturi, a kada se radi o prehrambenim proizvodima, produljene svježine.

Postoji mogućnost zamjene plastične ambalaže nekom drugom – staklenom, papirnatom ili metalnom. No postavlja se pitanje jesu li ta rješenja zaista bolja ili su samo nametnuta kako bi se izbjegla svima toliko mrska plastika.

Treba raditi na poboljšanju kulture postupanja s otpadom, educirati stanovništvo te razvijati sustav odlaganja, sakupljanja i oporabe plastičnog otpada. Nažalost, neodgovorno ili neadekvatno postupanje s plastičnim otpadom prečesto zasjenjuje pozitivne strane plastičnih materijala.