Stručnjaci tvrde da instrumenti sonde koja je lansirana daleke 1977. godine potvrđuju da je ona probila tzv. heliopauzu, odnosno zaštitni mjehur vrućih plinova našeg Sunca i sada se nalazi na udaljenosti od oko 19 milijardi kilometara. Voyager je trenutno toliko daleko da radiovalovima treba čak 17 sati da stignu do Zemlje.

'To je znanstveno, ali i povijesno veliki korak – ovo je jedno od ključnih istraživačkih putovanja poput prvog leta oko Zemlje ili prvih koraka po Mjesecu. Sada smo po prvi put počeli istraživati prostor između zvijezda', rekao je voditelj misije prof. Ed Stone.

Instrumenti na Voyageru već više mjeseci registriraju promjene u okolišu. Podaci instrumenta Plasma Wave Science (PWS), koji mjeri gustoću nabijenih čestica, konačno su uvjerili čelnike misije da je sonda ušla u međuzvjezdani prostor.

Očitanja poslana u travnju i svibnju, a potom u listopadu i studenom prošle godine zabilježila su gotovo stostruki porast u broju protona po prostornom metru. Teorijski fizičari očekivali su da bi se takve promjene mogle manifestirati na rubu Sunčevog sustava kada Voyager bude izlazio iz utjecaja magnetskih polja i vjetrova koji stižu sa Sunčeve površine.

Iako je Voyager sada ušao u prostranstva u kojima je okružen plinovima, prašinom i magnetskim poljima drugih zvijezda, još uvijek osjeća gravitacijsku privlačnost Sunca poput nekih kometa koji kruže po orbitama koje sežu još dalje u svemir. Sonda se kreće brzinom od oko 45 km u sekundi, no unatoč tome neće se približiti drugoj zvijezdi još najmanje 40-ak tisuća godina. Prof. Stone kaže da će Voyager još milijardama godina nastaviti kružiti oko središta naše galaksije.

No izlaskom iz Sunčeva sustava njegova misija nije okončana. Dok god neki instrumenti na njemu funkcioniraju i šalju podatke na Zemlju, znanstvenici će ih nastaviti analizirati kako bi provjerili svoje teorije o svemiru.

 
Misija mitskih razmjera

Jedna od najpoznatijih planetarnih znanstvenica svijeta Carolyn Porco rekla je da je presretna što je u mladosti bila uključena u Voyagerovu misiju. Naime, ona je pomogla Carlu Saganu u izradi prvog portreta Zemlje, poznatog kao 'Pale Blue Dot', što ga je Voyager 1990. snimio iz dalekog svemira kada je već prošao pored Neptuna.

'Voyager je misija mitskih razmjera, sa svim elementima legende o Homeru, a ja sam neizrecivo sretna što sam imala priliku sudjelovati u njoj', rekla je Porco.

'Tada sam bila mlada, tek sam završila srednju školu, no ipak sam nekako postala članicom snimateljskog tima na najvećem istraživačkom putovanju koje je čovječanstvo ikada poduzelo. Bilo je to iskustvo koje je odredilo moju karijeru', dodala je.

Voyager 1 i Voyager 2

Sonda Voyager 1 lansirana je 5. rujna 1977, a njena sestra Voyager 2 20. kolovoza iste godine. Iako je 'jedinica' krenula kasnije, putovala je kraćom putanjom, tako da je stigla do Jupitera i Saturna prije svoje blizanke. Znanstvenici su u to vrijeme već razvili sustav koji koristi gravitacije svemirskih tijela za ubrzavanje letjelica, a planeti su, srećom, bili odlično poravnati za misiju. Zahvaljujući idealnom rasporedu, u samo 12 godina sonda je posjetila četiri vanjska planeta Sunčevog sustava, za što bi joj inače trebalo gotovo 30 godina. U Voyagere su kao poruke za budućnost ili vanzemaljce smještene tzv. Zlatne ploče koje su zapravo gramofonske ploče napravljene od pozlaćenog bakra pohranjene u aluminijski omot obložen uranijem-238 (kako bi se ploči mogla odrediti starost). Na koricama zlatne 'longplejke' nalaze se slikovni dijagrami koji opisuju gdje se nalazi Zemlja, kojom brzinom se treba vrtjeti ploča i kako shvatiti što sadržava.

Prvobitni cilj NASA-e bio je istraživanje Jupitera, Saturna, Urana i Neptuna, što je sonda obavila još 1989. godine. Nakon toga krenula je prema središtu naše galaksije. Opremljeni nuklearnim napajanjem, njezini instrumenti nastavili su funkcionirati iako je informacijama danas potrebno čak 17 sati da stignu do Zemlje. Znanstvenici ističu da u ranim danima misije nitko nije ozbiljno razmišljao o tome da će jednoga dana izaći iz Sunčevog sustava.