Ovih je dana u slatinskom Zavičajnom muzeju postavljena neobična i zanimljiva izložba koja, raspirujući mu maštu, posjetitelja poziva na putovanje u prošlost od nekoliko milijuna godina. Djelatnici Parka prirode Papuk su, uz plakate geoloških spomenika, uzorke vulkanskih stijena, biljaka, kukaca, životinja, povijesno-kulturnih vrednota i papučkih prirodnih ljepota, izložili neke fosilne zapise: zub i kralješke dupina, zub morskog psa i morske mačke, fosile puževa, školjkaša, koralja i morskih ježinaca. Ne bi to bilo ništa neobično da njihovo mjesto pronalaska nije u danas plodnoj, ravnoj Slavoniji, njenom papučkom gorju i popularnoj, a pomalo i zaboravljenoj – Panonskoj nizini i nekadašnjem Panonskom moru
Dr. sc. Ivica Samarđić, ravnatelj Parka prirode Papuk, kaže da je na tom području čovjek živio od davnina, a u prilog tome svjedoče različite zbirke povijesnih dokaza. Prema njima, čovjek je na Papuku živio od vremena paleolitskih lovaca, vremena lova na mamute i bizone pa sve do danas.
'Ako se vratimo u to vrijeme, onda je život na Papuku izgledao kao malo gdje u Hrvatskoj. Kontinuirano je bio naseljen do zadnjih dvije stotine godina, kada je Marija Terezija dekretom potjerala ljude s planine
u nizinu. Nizinski je dio uglavnom cijeli bio prekriven šumom dok su naselja bila u brdu. Bilo je dovoljno kamena, drva, vode, divljači i biljaka za hranu. Postojala su brojna stožasta uzvišenja na kojima su ljudi izgradili utvrde da bi živjeli sigurnim životom. Za primjer, i danas na Papuku imamo desetak srednjovjekovnih utvrda izgrađenih u 13. ili 14. stoljeću', kaže Samarđić.
Papuk, tvrdi, ima brojne specifičnosti pa je u njemu zabilježeno i postojanje najstarijih stijena u Hrvatskoj. Ipak, priča o Panonskom moru sama je po sebi posebna i izaziva najveće zanimanje posjetitelja.
'Panonsko more je oplakivalo Papuk u vremenu između 14 i 17 milijuna godina i po brojnim eksponatima možemo vidjeti koje su tu sve nemani živjele. Od kitova, dupina, morskog psa… Evo, morski pas Karharadon je bila psina dugačka 20 metara, a današnja najveća živuća psina je dugačka 10 metara. Već samo po tim detaljima možemo si predočiti kako je to more nekada izgledalo. Ono je čak imalo svoj mediteranski karakter, a klima je tada bila kao na obalama današnje Sjeverne Afrike i o tome svjedoče ne samo ove životinje, školjke, koralji, ježinci, zvjezdače, nego i fosilni nalaz mandibule izumrle vrste nosoroga koji je živio uz obale tog mora', tvrdi Samarđić.
Svi fosilni eksponati pronađeni su u proteklih deset godina, otkako je uspostavljena Javna ustanova Park prirode Papuk, i gotovo svakog dana pronalaze nove. Samarđić ne želi otkrivati detalje o nalazištima, 'da ne bismo dobili novi hrvatski Eldorado', ali kaže da je riječ o potezu od nekoliko desetaka kilometara, onom za koji pretpostavljaju da je nekad bio obala Panonskog mora. Dvadesetak je takvih nalazišta i protežu se gorjem u dvije županije, Virovitičko-podravskoj i Požeško-slavonskoj. Takva su mjesta, tvrdi, pod posebnim nadzorom. Za svaki pronađeni predmet točno se zna lokacija, a fosilnim dokazima naročito je bogato područje slijepljenih pješčanih nanosa i stijena, visoko između 40 i 50 metara.
Izložba Parka prirode Papuk, koja u mašti nalikuje na slavonski 'Jurski park', u slatinskom Zavičajnom muzeju traje do 15. lipnja.
