Stevica Kuharski u poduzetničke se vode upustio 2003. godine pokretanjem tvrtke Omikron. U međuvremenu je sudjelovao u pokretanju i razvoju brojnih domaćih i međunarodnih projekata. Trenutno je najviše zaokupljen Locodelsom, startupom kojim pokušava promijeniti način organizacije gradske dostave.

Osim poduzetništvom, bavi se mentoriranjem mladih poduzetnika. U regionalnoj startup zajednici aktivan je od 2012. godine.

Tijekom nedavno održane konferencije TEDxZagreb Build.Future.Now održao je predavanje u kojem se zalagao za dijeljenje i širenje ideja. Zašto bi ideje trebalo dijeliti, pitali smo ga.

'Sama po sebi, ideja je misao i ostaje tamo gdje je i nastala, u razmišljanjima. Osnovni razlog za podjelu ideje je njena potvrda kroz razmišljanja i filtere drugih ljudi. 

Dok je ideja zarobljena u mislima, razvija se pod utjecajem ograničenog iskustva, želja i strahova pojedinca.  Kada je ideja vani, kad se priča o njoj, dobijamo povratne informacije i tako stvaramo okvire ideje.'

Možete li taj stav potkrijepiti primjerima iz vlastitog iskustva i prakse?

Izdvojit ću dva primjera. U proljeće 2012. godine imao sam ideju kako bi bilo dobro da postoji startup kamp gdje bi se mentoriralo startupove, a osnovna premisa je da startupovi budu fokusirani na svoju ideju, svoj proizvod. 

Ranije te godine sam putovao diljem Europe i posjećivao konferencije gdje sam predstavljao svoju ideju. Svako to putovanje bilo je popraćeno logističkim i novčanim izazovima, kako putovati, gdje odsjesti, koja je cijena smještaja, kako se kretati kroz grad. 

Priprema putovanja neminovno odvlači pažnju s osnovnog cilja i baš radi toga sam imao ideju za kamp gdje je startupima sve plaćeno, smještaj, prehrana, gradska logistika. Njihovo je samo doći i raditi na startupu.

Drugi je primjer Locodels. Ležao sam na plaži Waikiki na Havajima kada se pojavila informacija kako CityEx prestaje s gradskom dostavom. Kako sam tijekom boravka u Sjedinjenim Državama koristio Uber,  taj me se način poslovanja dojmio. Tada mi je palo na pamet kako bi baš bilo dobro da netko sad uleti sa sličnim modelom dostave u Zagrebu.

Prošlo je nekoliko dana i tijekom vožnje automobilom od San Francisca do Los Angelesa sam se zapitao "Zašto ja to ne bih napravio?" 

Po povratku u Hrvatsku podijelio sam ideju s ljudima od povjerenja i dobio pozitivnu povratnu informaciju, pitali su me problematična pitanja na koja sam imao spremne odgovore. Ohrabren time, krenuo sam s razvojem.

Što biste poručili onima koji strahuju od krađe ideja? Što je važnije od posjedovanja ideje?

Ideju ne možete ukrasti. Prava vrijednost ideje je njena realizacija, što je i najzahtjevniji dio procesa.

Svatko od nas ima pregršt ideja o kojima maštamo i koje bismo voljeli vidjeti ostvarene. Na neki način nas one i opterećuju i kontaminiraju misaone procese jer nismo mirni dok se ne ostvare. 

Uopće nije važno jesmo li ih mi realizirali ili netko drugi, samo da su realizirane. Ideja se ne može posjedovati, ali se može dijeliti ako nas nije strah njene komunikacije i smatramo da je vrijedna širenja.

Tijekom konferencije TEDxZagreb pozvali ste sudionike na stvaranje budućnosti zajedno. Zašto bi se u to upustili kad je danas, kako mnogi smatraju, čovjek čovjeku vuk i svatko treba gledati prvenstveno svoje interese?

Moj doživljaj budućnosti nastaje pod utjecajem vlastitih razmišljanja i okruženja u kojem se nalazim. Kvalitetna budućnost je izgrađena od proaktivnih individualaca kojima je jednako važno imati i biti, ali i koristiti dostupne resurse na pošten način (fair usage) uvažavajući potrebe drugih. Ako svi gledamo samo i isključivo svoje interese, tada nam kao društvu niti ne može biti bolje. No, ako nesebično radimo, dijelimo ideje i pomažemo jedni drugima, bit će nam bolje. 

Moj doprinos tome je mentoriranje startupova i pisanje bloga.  Ako sam utrošio vrijeme, novac i druge resurse kako bih stekao znanje i iskustvo, ako sam dobio kvalitetne savjete od dobrih mentora, bilo bi sebično od mene da sve to zadržim za sebe, zar ne?

Koliko je danas aktualna stara dilema je li važnije imati ili biti? 

Smatram da su pitanja "Što imam?" i "Što jesam?" smislenija od samog imanja i bitka. Tijekom školovanja nam je važno imati dovoljno slobodnog vremena, u dvadesetima želimo imati prilike, tek u tridesetima razmišljamo o imanju i posjedovanju u klasičnom smislu. Kasnije nam se otvara mogućnost za "biti" i u datim okolnostima to i prihvaćamo. 

Naše najuže okruženje nas određuje i na neki način vodi prema odabiru "imati" ili "biti". Oba su pitanja egzistencijalna i mislim da razmišljanje o "biti" postaje aktualno tek kad imamo dovoljno, tek kad su nam zadovoljene životne potrebe.  Od Diogena je prošlo 2.500 godina i nije više lako živjeti u bačvi ili pod mostom i pritom razmišljati o bitku. 

U ovom životnom periodu skloniji sam razmišljanju kako je važnije biti od imati. Umjesto cjeloživotnog fokusa na samo jedno ili na samo drugo, smatram da je ciklička izmjena perioda i fokusa bolje rješenje za razvoj imanja (materijalno, posao) i bitka (osobni razvoj, kreativa, razvoj ideja). 

U današnjem svijetu imanje materijalnog je donekle potvrda nas kao pojedinaca. Upravo to posjedovanje nam pričinjava i zadovoljstvo jer dolazi kao rezultat napornog rada i razvoja i iz tog razloga ne treba umanjivati važnost posjedovanja.

Svatko od nas ima različite potrebe, želje i zahtjeve i radi te različitosti se stvaraju ideje i pokreće njihova realizacija.