Velike količine drevne marsovske vode možda se skrivaju duboko ispod površine Crvenog planeta, piše u najnovijem izvješću časopisa Science. Otkriće obznanjeno početkom tjedna moglo bi pomoći pri rješavanju niza teorija koje objašnjavaju nestanak vode na Marsu, resursa kojeg je prije nekoliko milijardi godina ondje bilo u izobilju, objašnjava Verge.

Uz pomoć podataka koje su sakupili roveri i sonde, kao i analizom komadića meteora, znanstvenici s Instituta za tehnologiju u Kaliforniji otkrili su da je između 30 i 99 posto vode na Marsu nestalo s površine tijekom hidratacije kore, procesa prilikom kojeg se voda 'sakrila' u kamenje.

Dokazi o postojanju vode na Marsu vide se na njegovoj površini. Isušena korita rijeka i formacije stijena oslikavaju svijet koji su prije više od tri milijarde godina oblikovale tekućine. Znanstvenici su godinama mislili da je voda isparila u svemir, ostavivši iza sebe skoro potpuno suh planet.

Proces u kojem bi voda otišla u svemir traje jako dugo. Nadalje, izračunato je da bi hipotetska brzina izlaska vode iz atmosfere bila neučinkovita s obzirom na količinu koja je postojala na površini. 'Ako je voda isparavala u svemir tijekom četiri milijarde godina, radilo se o svega dijelu sveukupne vodene mase', komentirao je koautor znanstvenog rada Renyu Hu. Pitanje koje, prema tome, ostaje je kamo je otišao ostatak vode na Marsu?

Studija koju je predvodila Eva Scheller, studentica geologije u Caltechu koja proučava planetarne površinske procese, možda ima odgovor. Kako je većina marsovske vode nestala s površine tijekom razdoblja Noachian, odnosno prije 3,7 do 4,1 milijarde godina, tijekom tog razdoblja vjerojatno se spojila s mineralima u planetarnoj jezgri - zarobivši količinu vode jednaku polovici Atlantskog oceana.

'Jedna od stvari koje je naš tim odmah zaključio jest da rješenje leži u analizama marsovskog tla provedenima u prošlih 10 do 15 godina. Točnije, rješenje je skriveno u prirodi vode unutar same kore', tvrdi Bethany Ehlmann, koautorica studije te profesorica geologije i planetarne znanosti u Caltechu.

Stara znanstvena dilema i novi odgovori

Voda može razlomiti kamenje putem procesa pod imenom kemijsko vremensko utjecanje, što ponekad rezultira hidratacijom minerala. Primjerice, gips kojeg na Marsu ima u velikim količinama, može zadržati vodu sve dok se ne zagrije na više od sto stupnjeva Celzijusa.

'Znanstvenici su godinama promatrali distribuciju vodonosnih minerala na površini Crvenog planeta, no nažalost nisu imali uvid u njihovu debljinu. Mjerenja na specifičnim mjestima, poput nedavno nastalog kratera, mogu pružiti bolji uvid u distribuciju minerala', objašnjava Michael Meyer, glavni znanstvenik NASA-inog programa za istraživanje Marsa.

Analizom ovakvih mjesta došlo se do otkrića da je količina vode ekvivalentna polovici Atlantskog oceana na Marsu završila ispod površine, da nije isparila u svemir te da je, za razliku od geološki aktivne Zemlje, imala malo prilika biti reciklirana i izbačena na površinu tijekom vulkanskih erupcija. Manjak geološke aktivnost također objašnjava zašto Mars trenutno ima ograničenu količinu vode na površini. Najbolji dokaz postojanja vode na Marsu možemo pronaći na polovima i povremeno u atmosferi. Znanstvenici su naime proučavali Mjesečevo i Marsovo kamenje koje sadrži vodu, kao i ono koje dolazi s drugih planetarnih tijela kao potencijalni izvor vode za piće i pokretanje svemirskih brodova.

Premda ovo otkriće možda neće promijeniti NASA-ine planove, vodeći stručnjaci smatraju da će otvoriti potencijalne prilike za ubrzan razvoj nakon što ljudi slete na Mars.

Jedan od velikih izvora informacija o vodi skrivenoj u marsovskom kamenju stići će od nedavno aktiviranog rovera Perseverance, a koji je NASA prije nekoliko tjedana uspješno prizemljila u isušeno korito kratera Jezero.