Žive skromno i jednostavno, bez automobila, mobitela i interneta, godinama prkoseći suvremenim trendovima. Amiši - konzervativna kršćanska zajednica - poznati su po svojoj miroljubivosti, jednostavnom načinu života i 'odbacivanju' modernih tehnologija. No iako ih se lako odriču, posljednjih godina jedan moderni izum sve je popularniji u amiškoj zajednici u SAD-u - električni bicikl; alternativa njihovim konjima i kolima
Stari red amiške menonitske crkve razvio se kao zaseban anabaptistički ogranak u Švicarskoj, Njemačkoj i Francuskoj, u vrijeme protestanske reformacije. Crkvu je 1693. godine osnovao Jakob Ammann. Amiši su se tada izdvojili, vjerujući da se vjernik crkvi mora pridružiti svojevoljno i tek se onda krstiti, a ne kao tek dijete.
Međutim, krštenje u odrasloj dobi tada se smatralo ne samo grijehom nego i zločinom koji se kažnjavao smrću, zbog čega su brojni Amiši umrli kao mučenici. 'To iskustvo zapisano je u DNK amiške kulture i povijesti. Slično je iskustvu ropstva u Americi ili holokausta za Židove. Otuda Amišima osjećaj da su odvojeni od ostalih, da su manjina, i odatle oprez da bi im izvanjski svijet mogao ponovno nešto takvo učiniti', rekao je ranije Donald B. Kraybill, autor knjige 'Zagonetka amiške kulture'.
vezane vijesti
Električni bicikli umjesto konja i kočije
Amiši su danas najvećim dijelom nastanjeni u Kanadi i SAD-u, gdje ih u 30 saveznih država živi više od 300.000. U 19. stoljeću među Amišima je došlo do podjele na tradicionalni Stari red amiške menonitske crkve i Novi red (menoniti) koji lakše prihvaćaju zapadnjački način života.
U svijetu u kojem tehnologija svakodnevno napreduje, Amiši su ostali vjerni svojim korijenima. Njihova vjera i zajednica u središtu su njihove svakodnevice. Djeca se školuju do osmog razreda u lokalnim školama, nakon čega često preuzimaju kućanske ili poljoprivredne poslove, doprinoseći zajednici koja se prvenstveno oslanja na poljoprivredu, obrtništvo i trgovinu. Slijede skup pravila koje svatko u zajednici mora poštovati - poznatih kao Ordnung - koja zadiru u svako područje života, a govore o tome kako se trebaju odnositi prema Bogu i jedni prema drugima. Ta se pravila, dakako, razlikuju od zajednice do zajednice.
Tradicionalno amiško prijevozno sredstvo je jednoprežna kočija (horse and buggy), koja je potpuno prilagođena američkim Zakonima o prometu.
A premda se na prvi pogled čini kao da Amiši odbacuju sve što je novo, to nije sasvim točno. Njihov odnos prema tehnologiji temelji se na promišljenom odabiru onoga što neće narušiti njihovu zajednicu i duhovne vrijednosti. Primjerice, solarnu energiju koriste za napajanje određenih uređaja, a u nekim zajednicama prihvatili su i električne bicikle kao način prijevoza.
vezane vijesti
Priča o Amišima koji koriste električne bicikle također nije novost, posebno u okrugu Holmes u američkoj saveznoj državi Ohio, gdje su posljednjih godina postali uobičajena pojava u toj zajednici. Amiška regija u istočnom dijelu Ohija postala je zrelije tržište za električne bicikle od gradova poput Clevelanda, Columbusa, pa čak i New Yorka. Jesse Lapin, suosnivač i operativni direktor Magnuma, vodećeg brenda u regiji, kaže za Forbes:
'Prodali smo oko 10.000 električnih bicikala u okrugu Holmes u posljednjih deset godina. Stopa prihvaćanja ovdje je mnogo veća. Ljudi su već prije šest ili osam godina ovdje znali za električne bicikle, posjedovali ih i vozili, više nego u Manhattanu', kaže Lapin. Također ističe da godišnje prodaju tisuće bicikala preko amiških distributera u toj zajednici, koja je postala testno područje za nove modele.
Kako su e-bicikli postali dio amiške zajednice?
David Kline, umirovljeni farmer i biskup crkve starog reda u blizini Mount Hopea, u Ohiju, objasnio je kako je ova tehnologija ušla u zajednicu: 'Električni bicikli najprije su došli do Amiša koji rade daleko od svojih domova, u stolarskim radionicama ili negdje drugdje. Poslodavci su kupovali električne bicikle za svoje radnike jer je to bilo mnogo ekonomičnije nego plaćati nekoga da ih vozi automobilom.'
Okrug Holmes je izuzetak među amiškim zajednicama, s obzirom na to da električni bicikli nisu toliko zastupljeni u drugim područjima. Steve Nolt, profesor povijesti i studija u Pennsylvaniji, rekao je da u okrugu Lancaster, gdje živi velika amiška populacija, vrlo malo Amiša vozi bicikle. 'Prije 10 ili 15 godina mogao sam sa sigurnošću reći da nijedan Amiš ovdje ne vozi bicikl, čak ni obični. To se promijenilo, ali bicikli su ovdje uvijek bili jedan od simbola razdvajanja', ustvrdio je Nolt.
Iako su tradicionalni bicikli popularni u sjevernoj Indiani, prodaja električnih bicikala u toj regiji ne može se usporediti s onom u Holmesu. Valoviti teren okruga Holmes jedan je od razloga zašto su električni bicikli ondje toliko popularni.
'Brže je otići u grad na električnom biciklu nego na konju'
David Mullet, član amiške crkve starog reda i vlasnik tvrtke E-bikes iz okruga Holmes, kaže da e-bicikli otvaraju svijet mogućnosti za Amiše, štedeći im dragocjeno vrijeme kada moraju nešto obaviti ili kada idu na posao. 'Puno je brže skočiti na svoj e-bicikl i otići u grad nego upregnuti konja i tek onda krenuti. Brži ste s e-biciklom', kaže Mullet.
Amiši se uglavnom kreću u konjskim zapregama, a njihova odjeća ostala je nepromijenjena stoljećima – muškarci nose tamne hlače i kapute, uglavnom imaju brade (osim ako nisu oženjeni), ali bez brkova, dok žene nose duge haljine i pregače s karakterističnim kapicama. Unatoč svom načinu života, Amiši su poznati po iznimnoj vještini u obrtništvu, poljoprivredi i proizvodnji. Njihovi proizvodi, od namještaja do hrane, cijenjeni su zbog kvalitete-
Jedno je sigurno - konji i zaprežna kola neće nestati u skorije vrijeme za Amiše, no kako je pokazala rastuća prodaja e-bicikala, za mnoge je to s jedne strane uživanje u vožnji biciklom, a s druge korištenje praktičnog, pristupačnog načina prijevoza. 'Konji i zaprežna kola vjerojatno će uvijek biti dio amiške zajednice. Ali prijevoz električnim biciklom postaje sve popularniji', ustvrdio je Mullet.
Zabrinutost zbog utjecaja na tradicionalni način života
Unatoč njihovoj popularnosti, neki članovi zajednice izrazili zabrinutost zbog utjecaja električnih bicikala na tradicionalni amiški način života. Jedan od tih tradicionalista je Miller, umirovljeni farmer i biskup amiške crkve starog reda u blizini Mount Hopea u Ohiju, koji kaže: 'Brine me to što Amiši zamjenjuju svoj tradicionalni način putovanja bržim prijevozom, što će na kraju dovesti do korištenja automobila. Mnogi roditelji više ne posjeduju konje i kočije, pa djeca neće naučiti kako ih koristiti.'
Miller također ističe da oprema za sigurnost biciklista koja dolazi s električnim biciklima predstavlja dodatnu brigu. 'To donosi potpuno drugačiji stil života', kaže on. 'Način odijevanja je drugačij. Ne krivim ih, ali tvrda kaciga za bicikl i sva ta odjeća nisu u skladu s načinom na koji bi Amiši starog reda trebali izgledati.'
Sve amiške crkve same odlučuju koja je moderna tehnologija prihvatljiva jer ne postoji niti jedno amiško upravno tijelo koje postavlja pravila za sve amiške zajednice.
'Kao što je tipično za Amiše, kada se pojavi nova tehnologija, ispituje se njezin učinak na crkvu i zajednicu. Tehnologija ne bi trebala biti upad u dom, već služiti društvenim svrhama i ciljevima grupe. Imajući to na umu, Amiši često mijenjaju namjenu tehnologije, u određenom smislu, kako bi se uskladila s uvjerenjima svoje zajednice', objasnio je Odjel za turizam Lancastera.
Amiši i solarni paneli
Amiške staje i solarni paneli vjerojatno nisu dvije stvari za koje većina ljudi misli da idu zajedno, ali vremena se i tu mijenjaju. Naime, neke amiške zajednice već dugo prihvaćaju solarnu energiju kao izvor energije. Dugo je bilo uvriježeno pogrešno mišljenje da Amiši uopće ne koriste struju. Umjesto toga, većina njih jednostavno vjeruje da će ih snažno oslanjanje na električnu energiju ili pristup javnim električnim mrežama previše vezati za ostatak svijeta.
Neki su Amiši koristili plinske i dizel generatore za proizvodnju struje, svijeće ili petrolejske lampe za osvjetljavanje svojih domova. Međutim, kako se tehnologija solarnih panela poboljšava i cijene padaju, ti generatori i svjetiljke postaju manje privlačni. Amišima solarna energija omogućuje pristup čistoj, obnovljivoj energiji, a pritom ostaje izvan mreže.
Dok se amiška zajednica prilagođava novim tehnologijama, ostaje pitanje kako će se ona uklopiti u njihov tradicionalni način života i vrijednosti koje su njegovali generacijama.
Zanimljivosti o Amišima:
Amiši ne sudjeluju u državnim javnim službama i ratovima, ne pristaju na tjelesno i verbalno nasilje, te odbijaju krštenje djece dok ne odrastu i sami to odluče. Ne koriste programe pod pokroviteljstvom vlade i odbijaju socijalnu pomoć i markice za hranu. I u najvećoj krizi žive skromno oslanjajući se na svoju zajednicu.
Premda većina njih priča engleski, Amiši među sobom uglavnom pričaju na dijalektu njemačkog koji se naziva i pennsylvanijski njemački ili pennsylvanijski nizozemski.
Uglavnom koriste tradicionalne poljoprivredne metode zbog kojih se hrane organskim voćem i povrćem. Većinu namirnica uzgajaju sami, stoga nisu skloni suvremenim bolestima modernog doba. Međutim, skloni su genetskim bolestima zbog osnivanja obitelji isključivo unutar svojih zajednica.
Mnogi Amiši su iskusni obrtnici i cijenjeni radnici. Oni koji se ne žele baviti poljoprivredom postaju obrtnici i kvalificirani stolari, graditelji i proizvođači metalurgije. Amiši imaju i male obrte, a ističu se i po tome što su spremni raditi zajedno sa svojim zaposlenicima. To su načela po kojima oduvijek žive. Njihovi proizvodi se često prodaju izvan amiške zajednice. Vrlo su snalažljivi pa ako ne uspiju u jednom poslu, okušati će se u nekom drugom.
Da bi postali dio amiške zajednice morate naučiti njihov jezik, prijeći na njihovu vjeru i krstiti se u njihovoj zajednici, čime prihvaćate njihova stroga životna pravila. Tako postajete konvertiti.
Njihov život je vrlo jednostavan, usmjeren prema prirodi i poštivanju strogih pravila zajednice kako bi se uspjeli održati uslijed utjecaja vanjskog svijeta. Zatvoreni su i slijede radikalan način života. Svi Amiši su vrlo naklonjeni zdravoj prehrani i alternativnoj medicini, te imaju velike obitelji. Školovanje završavaju nakon osam godina (otprilike kad napune 13-14) i toga se čvrsto pridržavaju. U osamdesetim godinama 20. stoljeća vodili su bitku protiv školskog sustava u Americi. Vlasti su pokušavale vršiti pritisak na njih, oni su zbog toga išli u zatvor, ali djecu i dalje nisu slali u škole pa je na kraju i SAD 'popustio.
Amiška djeca vole se igrati lutkama, ručno izrađenima i obučenima u također ručno rađenu minijaturnu garderobu, koja je ista kao i ona koju nose u stvarnim životima. Međutim njihove lutke nemaju lica. Iako točan razlog nije poznat, smatra se da je to povezano s amiškim uvjerenjem da su svi ljudi jednaki u Božijim očima i da samo Bog može praviti ljude. Postoje i muške i ženske verzije koje se prepoznaju po tome kako su obučene. Amiši zarađuju prodajući lutke turistima.
Mladi Amiši na pragu zrelosti, u dobi od 16 godina, napuštaju amišku zajednicu na period od godinu dana kako bi upoznali suvremeni način života (praksa zvana 'Rumspring'). Time dobivaju mogućnost, uz potporu obitelji i zajednice, da samostalno donesu odluku žele li uživati u blagodatima zapadnjačkog načina života ili se vratiti u svoju zajednicu, krstiti se i živjeti tradicionalno. Ova odluka predstavlja veliku odgovornost jer povlači za sobom niz posljedica. Ako se odluče za suvremeni život, odriču se svoje zajednice i prekidaju sve veze sa svojom obitelji. No, čini se da je takvih slučajeva ipak vrlo malo - 90 posto mladih vraća se svojoj obitelji.
Za ovu je zajednicu tipično da odbijaju mogućnost sklapanja braka s 'Englezima', odnosno ljudima izvan zajednice kako ih nazivaju. Djevojke imaju pravo upoznati nekoliko odabranika, a udaju se do 23. godine. Spolni odnos je strogo zabranjen prije braka, a razvod kod Amiša ne postoji. Ako se dogodi da se netko iz amiške zajednice odluči udati ili oženiti za nekoga izvan zajednice, oni su izopćeni iz života Amiša. Ovisno o tome koliko je zajednica stroga, Amiši će izbjegavati, neće jesti, poslovati, voziti se niti prihvaćati poklone izgubljenih članova.
Proces udvaranja je nešto sporiji, jer par treba izlaziti najmanje godinu dana prije nego mladić zaprosti djevojku, ali pri tome mora tražiti blagoslov njenih roditelja. Ovaj običaj završava krštenjem u crkvi i ulaskom u svijet odraslih, sa svim obavezama koje s time dolaze. Prema iskustvu Amiša većina se odlučuje nastaviti živjeti životima poput svojih roditelja i rano ulaze u svijet odraslih.
Amiši gotovo nikada ništa ne bacaju dok god postoji način da se nešto iskoristi. Svaku stvar će pokušati prenamjeniti i iskoristiti prije nego je bace. Kada im odjeća postane nenosiva, oni će je razrezati na manje komade i iskoristiti kao krpe. Pomisao na dug ih užasava, stoga su vrlo vrijedni, štedljivi i odgovorni. Gotovo redovno kupuju na veliko i često nabavljaju rabljene stvari. Budući da obitelji imaju mnogo djece, uobičajeno je da kupuju u second hand prodavaonicama i na buvljacima.
Fotografiranje je strogo zabranjeno; Amiši, naime, smatraju da to potiče taštinu i kosi se s njihovim religijskim načelima. Konzervativnije skupine Amiša neće odlaziti doktoru u slučaju bolesti već će se liječiti unutar zajednice koristeći alternativnu medicinu. Oni ‘moderniji’ ipak će prihvatiti pomoć liječnika i povremeno odlaziti u bolnicu.
Oprost nakon stravičnog masovnog ubojstva
Koliko su Amiši miroljubivi i posvećeni vjeri, pogotovo oprostu, pokazuje njihov potez nakon stravičnog masovnog ubojstva 2006. godine. Tog dana, 2. listopada, 32-godišnji Charles Carl Roberts IV. došao u amišku školu u jednom zaseoku u Pennsylvaniji, uzeo tamošnje amiške djevojčice za taoce i na kraju upucao deset djevojčica (u dobi od šest do deset godina), od čega je pet umrlo.
Ubojica je bio vozač mljekarskog kamiona iz okolice, oženjen i otac troje djece. Dovozio je mlijeko nekima od obitelji žrtava. Svoju je akciju unaprijed planirao, ostavivši samoubilačka pisma supruzi i djeci. Prije nego je policija uspjela ući u školu, sam se ubio. Ubojičini motivi ostali su do danas nisu poznati.
Amiška zajednica iznenadila je svijet time što je odmah po ubojstvima javno oprostila počinitelju. Amiši su posjećivali suprugu i rođake ubojice i tješili ih, te čak uspostavili dobrotvorni fond za pomoć ubojičinoj obitelji. Trideset Amiša bilo je na sprovodu ubojice, a ubojičina supruga je čak bila na sprovodu jedne od žrtava. Ona se javno zahvalila Amišima na oproštenju, milosrđu i potpori.
