Čini se nevjerojatnim, ali svaku minutu u svijetu u smeću završi 300 tisuća pelena. Bar su tako procijenili stručnjaci. Najveći problem koji time nastaje svakako je otpad, jer je period razgradnje tog nužnog 'pribora' praktički bezgraničan, otprilike 500 godina. No, možda je na pomolu rješenje
Naime, stručnjaci dviju institucija – Tehnološkog instituta u njemačkom Karlsruheu i kineskog sveučilišta Xi'an Jiaotong – smislili su proces koji ključni dio pelena može pretvoriti u reciklirajuću tekućinu za samo pet minuta. Njihova studija objavljena je u časopisu ACS Applied Materials & Interfaces.
vezane vijesti
Oni su, naime, uspješno isprobali korištenje ultraljubičastog svjetla za razgradnju pelena bez korištenja ijedne druge kemikalije, samo pomoću vode.
Kako objašnjavaju, koncetrirali su se na specijalne polimere, superupijače, koji inače pomažu da pelene uz tijelo djeteta bude i dalje suho. Takvi isti polimeri mogu se naći i kod drugih higijenskih i medicinskih proizvoda, recimo kod zavoja.
'Lanci koji povezuju polimere razbijeni su svjetlom, a potom su oni tako oslobođeni da se vodom pretvore u tekuća vlakna. Ta metoda je oko 200 puta brža nego kod korištenja kiseline', objasnio je u objavi nakon studije profesor multifunkcionalnih materijala na KIT-u Pavel Levkin.
Prije dvije godine otkriveno je da se polimerski lanci mogu razbijati kiselinom. Međutim, taj je proces kompliciran i skup zbog čega se i dalje godišnje spali ili jednostavno baci na deponije smeća oko dva milijuna tona superupijača. U novom procesu, nakon što se taj sloj odvoji od ostatka pelene natapa se u vodi i biva izložen svjetlu UV lampe od tisuću watta. U roku od nekoliko minuta sav materijal pretvara se u tekućinu koju se lakše odlaže u smeće.
Od ranije se zna da ultraljubičasto svjetlo može razgrađivati materijale, jer molekule na površini upijaju energiju tog svjetla i razbijaju kemijske veze među njima. Međutim, učinak može jako varirati od materijala do materijala. U najnovijem slučaju s pelenama, istraživače su inspirirale ranije studije o kemijskom recikliranju superupijača; krenuli su od hipoteze da se razgradnja može ubrzati, i to se pokazalo točnim.
Ono što ostane nakon reciklirajućeg procesa može se koristiti na različite načine, recimo za zgušnjavanje boja temeljenih na vodi, ili kao komponenta u različitim vrstama ljepljivih materijala. Najvažnije od svega – ne ide na deponije.
Jasno, ovaj superupijač samo je jedan od dijelova svake pelene, ali ovo je svakako korak u pravom smjeru kad govorimo o problemima s plastikom. Količina otpada – ako daljnja istraživanja pokažu praktičnu korisnost – svakako bi bila manja, a pritom bi se povećala održivo korištenje polimera.
