Kao što smo tome puno puta svjedočili u znanstvenofantastičnim serijama, udaljeni kameniti svjetovi zbilja bi mogli izgledati potpuno drugačije od našeg rodnog planeta. O tome svjedoče tragovi teških elemenata pronađenih na čak 23 bijela patuljka koji sugeriraju da su planeti što su ih okruživali imali neobičan kemijski sastav.

Rezultati istraživanja objavljeni su 2. studenog u časopisu Nature Communications. Tvari koje su, pretpostavlja se, stigle iz uništenih svjetova pružaju mogući uvid u drevne planetarne omotače - područje između kore i jezgre.

'Ovi planeti mogli su biti potpuno drukčiji od svega što možemo zamisliti', rekao je Keith Putrika, geolog s Državnog fakulteta Kalifornije u Fresnou.

Otkrivanje planetarnog sastava pomoću otpada na zvijezdi je, doduše, otežan proces.

'Kameniti svjetovi izvan našeg sustava možda su zbilja bili sastavljeni od bizarnih kemijskih spojeva, no činjenica je da nedavno izdan znanstveni rad ne može poslužiti kao dokaz toj teoriji', rekao je David Stevenson, planetarni znanstvenik s Caltecha.

Kraj drevnih svjetova

Nakon što se zvijezda poput našeg Sunca poveća u crvenog diva, ona će s vremenom izbaciti svu svoju atmosferu, ostavivši malu zgusnutu jezgru koja će postati bijeli patuljak, objašnjava Science News. Njezina velika gravitacija nakon toga privlačit će teške kemijske elemente prema površini koja se sastoji od čistog vodika i helija. Više od četvrtine tih zvijezda, doduše, prekriveno je teškim elementima poput silikona i željeza, a koji su, pretpostavlja se, stigli od planeta koji su nekad kružili oko te zvijezde te se susreli sa svojim krajem nakon što se ona proširila u crvenog diva. Teški elementi na tim bijelim patuljcima, prema tome, još nisu uspjeli potonuti ispod površine.

Siyi Xu, astronomkinja iz promatračnice Gemini u Hilou na Havajima, već dugo vremena proučava bijele patuljke. Nakon što je upoznala geologa Putriku uspjeli su sagledati problem iz nove perspektive.

Xu mjerenjem valnih duljina svjetla koje dopire iz bijelih patuljaka određuje kemijski sastav njihove površine. Putrika je zaključio da ova mjerenja daju indicije o sastavu stijena i minerala od kojih su se sastojali omotači drevnih planeta. Promatranjem bijelih patuljaka na udaljenosti do 650 svjetlosnih godina od Zemlje, Putrika i Xu došli su do zaključka o nekadašnjim planetima koje su zvijezde pretvorile u krhotine. 'Suprotno utemeljenim tezama, njihovi omotači ne sliče onima koje susrećemo kod 'naših' planeta - Merkura, Zemlje, Venere i Marsa', tvrde znanstvenici.

Neki bijeli patuljci, naprimjer, imaju puno silikona, što znači da su njihovi planeti imali omotač od kvarca, minerala koji se u čistom obliku sastoji od kisika i silicija. Zemlja, usporedbe radi, u omotaču ima jako malo kvarca. Planet bogat kvarcom izgledao bi puno drukčije od našeg planeta, komentira Putrika.

Ovi egzotični minerali mogli bi utjecati na vulkanske erupcije, kontinentalne pomake, odnos kopna i mora te konačno - razvoj života.

Opravdan skepticizam

Stevenson, doduše, nije siguran što misliti o novom otkriću.

'Kad mjerite kemijski sastav površine 'zagađenog' bijelog patuljka, ne znate kako te brojeve uopće povezati', tvrdi oprezni znanstvenik. Razlog je dijelom to što uništenje kamenitih svjetova u blizini zvijezda nikad nije jednostavan proces. Planete je prije svega pogodilo blještavo svijetlocrvene zvijezde, nakon čega ih je obuhvatila brzošireća atmosfera koja ima dovoljno snage da ih izbije iz orbite i zabije u susjedni planet.

Svaki od ovih traumatičnih događaja mogao bi promijeniti sastav planeta te poslati samo dio stijena prema zvijezdi. Rezultat bi mogli biti ostaci planeta koji završavaju na zvijezdinoj površini te koji ne daju točne informacije o početnom sastavu drevnog planeta.

Xu se slaže s mišljenjem da astronomi ne znaju točnu proceduru raspada planeta i njegov utjecaj na tvari koje dospiju do bijelog patuljka. Buduće bi teoretske studije mogle pružiti puno bolji uvid u ove procese. Znanstvenica također navodi da astronomi već dugo bilježe sudare asteroida s bijelim patuljcima, što pruža mali uvid u sustav raspada. Buduća promatranja udaljenih zvijezda bi, tvrdi, mogla pomoći otkriti načine na koje se ostaci planeta mijenjaju s vremenom.