U svakom velikom supermarketu naći ćete poseban odjeljak s organski uzgojenim kupusom, mrkvom, jabukama i bananama po znatno višim cijenama. Sajmovi zdrave hrane puni su ekoproizvoda, a reklamira se domaći ajvar iz bakine smočnice, pripremljen od paprika koje nisu vidjele umjetno gnojivo, ni dašak pesticida.

>>>Umjesto zvona, u đakovačkoj srednjoj školi oglasio se - kombajn

Organska hrana je in. Sve što je organsko dobro je i zdravo. Globalna prodaja hrane i namirnica proizvedenih metodama bez suvremenih sintetičkih inputa kao što su pesticidi i kemijska gnojiva 2016. iznosila je više od 90 milijardi dolara, za razliku od 1999., kada nije dosezala ni 20 milijardi. Godine 2015. organski uzgoj se širio na 50,9 milijuna hektara zemlje, broj hektara iz godine u godinu raste, a sve s idejom da to nije dobro samo za zdravlje potrošača, nego i za očuvanje planeta.

Još prije šest godina organski proizvodi u Danskoj iznosili su osam posto ukupne maloprodajne potrošnje, najviše u svijetu, a do 2020. njihova vlada namjerava uvesti 60 posto konzumacije organske hrane u svim javnim ustanovama. Još prije jednog desetljeća na austrijskim policama bilo je 8000 organskih proizvoda, Rumunji su u to vrijeme izvozili 80 posto organske hrane, a u Ujedinjenom Kraljevstvu 90 posto kućanstava kupuje organski uzgojenu hranu. Prema pisanju Poslovnog dnevnika, Poreč je u nas prvi grad koji službeno podupire ekološku proizvodnju, dok direktorica Biovege Jadranka Boban Pejić kaže da je Hrvatska nažalost pri vrhu zemalja EU-a u korištenju dušičnih gnojiva po hektaru tla.

Za pristaše ekouzgoja utoliko bogohulnije zvuči zaključak najnovije studije britanskih istraživača sa Sveučilišta u Cambridgeu da intenzivna poljoprivreda može biti 'najmanje loš' način da se prehrani svijet, a istodobno sačuva bioraznolikost i okoliš.

'Poljoprivreda je najznačajniji uzrok gubitka biološke raznolikosti na planetu, a bez bioraznolikosti naša će se budućnost pretvoriti u distopijsku pustinju', kaže voditelj studije Andrew Balmford, profesor konzervacijske znanosti na Odjelu za zoologiju uglednog Cambridgea.

Logika tih stručnjaka je jednostavna: na Zemlji nas je mnogo, bit će nas više, a da se zasite gladna usta hranom dobivenom organskim uzgojem, treba mnogo više obradivih površina nego pri intenzivnom uzgoju. Više poljoprivrednih površina, bez obzira što se na njima ne koriste pesticidi i umjetna gnojiva, znači manje mjesta za ostatak biosvijeta i - gdje smo onda?

Njihova studija, objavljena u najnovijem izdanju britanskog online magazina Nature Sustainability, stoga kaže: sustavi intenzivnog uzgoja ne oštećuju okoliš onoliko koliko se mislilo i, štoviše, mogli bi pomoći u očuvanju staništa. Poljoprivredna proizvodnja s visokim prinosom može zadovoljiti sve veću potražnju za hranom, a da to istodobno ne mora onoliko uništavati i zagađivati prirodu koliko se do sada mislilo. Jer ekološki prijateljska poljoprivreda koristi više zemljišta i u ekološkom smislu može više koštati okoliš po jedinici hrane nego u slučaju intenzivne poljoprivrede, kojoj je potrebno manje tla za istu količinu prinosa.

Znanstvenici s Cambridgea surađivali su sa 17 organizacija u svijetu i analizirali informacije stotina istraživanja na četiri područja - azijske riže, europske pšenice, južnoameričke govedine i europskog mljekarstva - uspoređujući utjecaj na okoliš intenzivnog i organskog načina uzgoja, pri čemu su uzimali u obzir emisiju stakleničkih plinova, zagađenje tla gnojivom i potrošnju vode.

'Želimo li doista ozbiljno održati većinu životinjskih i biljnih vrsta s kojima dijelimo planet, morat ćemo na najbolji mogući način koristiti poljoprivredno zemljište koje već koristimo, a ne nastaviti ga širiti', kaže Andrew Balmford. 'Ne zalažemo se za današnji način konvencionalne proizvodnje hrane, kojoj su profit i kresanje cijene glavni cilj, nego za pronalaženje novih tehnika i metoda za njegovo unapređenje.'

Primjer takvog unapređenja, kaže Balmford, jest korištenje anorganskog dušikovog gnojiva koje povećava prinos riže uz minimalnu emisiju stakleničkih plinova i manju potrošnju vode. Bez obzira na to što neke nove metode proizvodnje mesa mogu prepoloviti emisiju štetnih plinova, jedan od načina spašavanja bioraznolikosti i čistog zraka u Europi jest naprosto manja količina mesa na našim tanjurima (Stari kontinent je drugi najveći proizvođač mesa u svijetu), jer stanovnici EU-a godišnje po glavi konzumiraju 86 kilograma, a proizvodnja jednog kilograma govedine stvara 65 puta više ugljičnog dioksida od uzgoja kilograma krumpira. Neodrživa je i činjenica, kažu istraživači, da za proizvodnju iste količine organskog mlijeka u EU treba dvostruko više zemljišta od konvencionalne proizvodnje.

Dakako, zagovornici organskog uzgoja nisu nimalo impresionirani ovakvim zaključcima. Svijet proizvodi dovoljno hrane za sva usta, kažu oni, pa o gladnima i sitima ne odlučuje poljoprivreda, nego krupni ekonomski interes i politika. Samo politika.

Slučajno ili ne, studija je nastala u vrijeme Brexita, kada su Britanci postali svjesni toga da je njihovim poljoprivrednicima preostalo sedam godina prilagodbe na novi život bez izravne potpore europskih fondova koje su obilato muzli gotovo pola stoljeća. Postbreksitovska poljoprivredna reforma sada predlaže mjere prema kojima bi visina buduće državne potpore trebala ovisiti o tome koliko će farmeri doprinositi cjelokupnoj zaštiti okoliša u interesu 'javnog dobra', pa tajnik za okoliš, hranu i ruralna pitanja Michael Gove izjavljuje:

'Nakon gotovo 50 godina vezivanja uz zastarjela pravila EU-a, ovaj će zakon omogućiti nagrađivanje potporama farmerima koji štite okoliš i optimiziraju proizvodnju bez širenja poljoprivrednog zemljišta, ostavljajući selo u čišćem, zdravijem i zelenijem stanju za buduće generacije.'

Kada EU-kravica presuši, moguć je i zeleni Brexit.