Francuska je ovih dana počela povlačiti trupe iz Port Bouëta, svoje jedne baze u Obali Bjelokosti, smještene u blizini nekadašnjeg glavnog grada Abidjana. Taj vojni objekt dugo je bio baza francuskog 43. bojne marinaca, a prema navodima lista Le Monde, trenutačni francuski vojni kontingent u toj zemlji broji najmanje 600 vojnika. Povlačenje će se odvijati postupno do kraja ove godine, ali se očekuje da će oko 100 francuskih vojnika ostati u Obali Bjelokosti radi misija podrške.

Francuski list navodi da su ministri obiju zemalja potpisali dokument kojim se potvrđuje povratak objekta i održali službenu ceremoniju podizanja zastave Obale Bjelokosti u Port Bouëtu. 'Ovaj čin označava novu eru u prijateljstvu i strateškoj suradnji između naše dvije zemlje', istaknuo je bjelokošćanski ministar obrane Tene Birahima Ouattara. Njegov francuski kolega Sébastien Lecornu primijetio je da se 'svijet mijenja' te kako je 'očito da se naši vojni odnosi moraju promijeniti'. Naglasio je da je ovaj potez dio želje Francuske da restrukturira svoju vojnu prisutnost u Africi.

Povezanost dviju vojski datira iz 1961. godine, kada je potpisan vojni sporazum nakon osamostaljenja Obale Bjelokosti, s time da francuska prisutnost u toj zemlji datira još iz kolonijalnog doba. Ograničenje pak vojnih veza stiže u trenutku u kojem Pariz pokušava oživiti svoju prisutnost na Crnom kontinentu, a što istovremeno žele Rusija i Kina u potrazi za vrijednim mineralima.

Posljednjih godina francuske snage napustile su afričke zemlje poput Čada, Malija, Senegala, Nigera i Burkine Faso, a i dalje ostaju u Džibutiju i Gabonu. Istovremeno, Peking nastavlja svoju ekspanziju na kontinentu, potpisujući ugovore za isporuku opreme afričkim zemljama, posebice Obali Bjelokosti. Prije godinu dana zemlja je dobila seriju jurišnih oklopnjaka VN-22, a ta vozila, koja proizvodi kineski Norinco, nedavno je naručila i Burkina Faso.

Potraga za novim saveznicima

Analitičari ocjenjuju da se velike promjene u sigurnosnom krajoliku zapadne Afrike događaju zbog šire strategije afričkih nacija koje žele stvoriti nova partnerstva, posebno s Kinom, Turskom, Brazilom, arapskim zaljevskim monarhijama, ali i s Rusijom. Zemlje Sahela, naime, već godinama vode rat protiv džihadista povezanih s Islamskom državom i Al Kaidom. Nakon što gotovo cijelo desetljeće francuskog vojnog angažmana nije zaustavilo eskalaciju terorističkog nasilja, zemlje Sahela traže nove vojne, gospodarske i političke saveznice.

Javno mnijenje u zapadnoj Africi već duže vrijeme kritizira vojnu prisutnost Francuske i Zapada u regiji. Mnogi to vide kao nastavak kolonijalnih veza, a pojedini idu toliko daleko te ističu teoriju zavjere da Pariz podupire terorističke skupine. Dobri poznavatelji prilika u Sahelu smatraju da zapadnoafričke države traže više suvereniteta, a političari istovremeno ne žele ići protiv javnog mnijenja koje podržava odlazak francuskih snaga.

Najveći dio nezadovoljstva potječe iz povijesnih kontroverzi povezanih s kolonijalizmom. Smatra se da je izravna francuska vladavina tijekom kolonizacije oslabila tradicionalne institucije, kulturu i vodstvo te nametnula lokalnom stanovništvu europske službenike i običaje. Francuski kolonijalni upravnici smatrani su posebno oštrima, kako u administraciji, tako i u pokušajima da ojačaju francusko gospodarsko uporište.

Nakon što su afričke zemlje stekle nezavisnost od Francuske tijekom 1960-ih godina, Pariz je izgradio snažnu mrežu veza s afričkim vođama i elitama, nazvanu Francafrique, a sve kako bi zaštitio enormne ekonomske interese i zadržao vojsku na terenu. Treba reći da na tom kontinentu posluje više od 200 francuskih kompanija, među kojima su naftni i plinski divovi Total i Orano, a potonji vadi uran za napajanje francuskih nuklearnih elektrana. Francuska vojska je pak djelovala diljem regije, pružajući pomoć domicilnom stanovništvu i obučavajući lokalne vojske.

Investitori, ne kolonizatori

Međutim posljednjih pet godina lokalne su vlade uočile slabosti Francuske te su se počele obraćati drugim potencijalnim dugoročnim saveznicima koji bi ih financirali. Pritom valja primijetiti da su u zemljama koje prekidaju veze s Francuskom uglavnom na vlasti dinastije koje traže političku podršku sa strane, a u zamjenu nude 'gostoprimstvo' nekim drugim vojskama i tvrtkama. Jedan od primjera toga mogao bi biti bjelokošćanski predsjednik Alassane Ouattara, a on se sprema za opće izbore u listopadu ove godine.

Podrška čelnicima poput Ouattare mogla bi doći iz geopolitičkih organizacija poput BRICS-a, koja uključuje Brazil, Rusiju, Indiju, Kinu, Južnoafričku Republiku, Etiopiju, Iran i Ujedinjene Arapske Emirate. To su mahom brzorastuća gospodarstva i vojne sile koje se sve više okreću Africi, a koja pak na njih ne gleda kao na kolonizatore, već kao investitore koji jeftino financiraju ključne infrastrukturne projekte.

Uz to, mogli bi opremati i obučavati vojske koje štite čelnike na vlasti, a zauzvrat dobivaju pristup izvorima brojnih bogatstava kojima Afrika obiluje. Pritom valja istaknuti da mogući kreditori iz BRICS-a ne inzistiraju na transparentnosti ulaganja, često i bez javnog natječaja, čime se izvođačima ostavljaju odriješene ruke u samoj provedbi projekata.

Ipak, analitičari smatraju da odlazak francuske vojske i mogući dolazak nekih drugih neće poboljšati sigurnost u Sahelu i pograničnim zemljama iz kojih stižu teroristički napadi. O tome najbolje govori i rusko nesnalaženje na zapadu Afrike kada je u pitanju sigurnost provođenja određenih gospodarskih projekata, poduprtih političkom i vojnom podrškom. Prema stručnjacima, rješenje za naoružani džihadizam nije samo vojno, nego i političko pitanje koje iziskuje dodatne napore, za što zainteresirani ulagači nisu spremni zbog niza dodatnih troškova.

Prema svemu sudeći, Francuska ne namjerava odustati od svog utjecaja u Africi. Val otpora prisilio je Pariz da osmisli novu vojnu strategiju za taj kontinent, a za koju dužnosnici kažu da će biti u skladu s potrebama partnerskih zemalja. Privremeno raspoređivanje umjesto stalne vojne prisutnosti i veći fokus na obuku lokalnih snaga mogle bi biti neke od značajke nove politike Pariza za očuvanjem stoljetnih veza, ali samo ako se države domaćini slože s takvim eksperimentom jer suviše podsjeća na raniji pristup održavanja statusa quo.