Prema novim podacima koje je prikupila NASA-ina letjelica Cassinina najvećem Saturnovom mjesecu Titanu odvijaju se složene kemijske aktivnosti koje se mogu dvojako protumačiti. Prema jednom objašnjenju,

ispunjavaju se dva važna preduvjeta za postojanje primitivnih i egzotičnih oblika života utemeljenih na metanu, dok drugo pretpostavlja da se radi o nebiološkim kemijskim aktivnostima.

Jedna studija predstavljena u časopisu Icarus pokazala je da molekule vodika iz Titanove atmosfere nestaju na površini njegova tla. Druga, objavljena u časopisu Journal of Geophysical Research u kojoj su istraživani ugljikovodici, zabilježila je manjak etina, odnosno acetilena C2H2.

'Ovaj manjak je važan znak jer bi acetilen vjerojatno bio najbolji izvor energije za život utemeljen na metanu', objasnio je Chris McKay, astrobiolog u NASA-inom istraživačkom centru Ames, koji je 2005. predstavio ključne uvjete za postojanje života na Titanu. Drugim riječima, acetilen bi ondje mogao biti hrana.

No McKay ističe da je nestajanje vodika još važniji znak. 'Vodik bi na Titanu bio plin koji bi konzumirali organizmi, baš kao što mi na Zemlji konzumiramo kisik', rekao je: 'Kada bi se potvrdilo da su ovi znaci stvarno znaci života, bilo bi to dvostruko uzbudljivo jer bi to bio život neovisan o vodi, kakav postoji na Zemlji.'

Život utemeljen na metanu zasad postoji samo kao pretpostavka. Znanstvenici ga još nigdje nisu otkrili premda na Zemlji postoje mikrobi na bazi vode koji stvaraju ili pak konzumiraju metan. Organizmi na bazi metana morali bi koristiti neku tekućinu kao medij za životne procese, ali to ne bi mogla biti voda jer je ona na Titanovoj površini, na oko minus 179 Celzijevih stupnjeva, potpuno smrznuta i previše hladna. Popis mogućih tekućina vrlo je kratak – tekući metan i slične molekule poput etana. Iako se voda uglavnom doživljava kao ključan temelj života, mnogi znanstvenici smatraju da ona nije nužno neophodan preduvjet za njegov razvoj.

'Rezultati koje je otkrila letjelica konzistentni su s uvjetima u kojima bi mogao nastati egzotičan oblik života na bazi metana, međutim, ne dokazuju definitivno njegovo postojanje', objasnio je Darrel Strobel interdisciplinarni znanstvenik misije Cassini, jedan od autora studije o vodiku. Strobel je analizirao podatke dobivene infracrvenim spektrometrom i drugim uređajima kojima je utvrđena gustoća vodika u Titanovoj atmosferi. Prema ranijim modelima, molekule vodika, koje nastaju raspadom acetilena i metana u gornjim dijelovima atmosfere pod udarima ultraljubičastih Sunčevih zraka, trebale bi biti ravnomjerno raspoređene u atmosferskim slojevima. Međutim, pokazalo se da goleme količine vodika – oko 10.000 trilijuna trilijuna molekula u sekundi - teku prema donjim dijelovima atmosfere, gdje nestaju. 'Nisam očekivao ovakav rezultat jer je

molekularni vodik izuzetno kemijski inertan u atmosferi i vrlo lagan te bi trebao letjeti prema višim slojevima atmosfere i ondje nestajati u svemir', rekao je Strobel. Prema njegovom mišljenju, nije baš vjerojatno da vodik nestaje u nekim podzemnim šupljinama na Titanu. Također, ondje je toliko hladno da bi za ponovno pretvaranje vodika i acetilena u metan trebao nekakav zasad nepoznati katalizator.

Voditelj istraživanja ugljikovodika u Cassinijevu timu Roger Clark kaže da je njegov tim očekivao da će interakcije Sunčevih zraka s kemikalijama u Titanovoj atmosferi stvarati acetilen koji će padati na njegovu površinu, međutim, Cassini na tlu nije otkrio acetilen.

Osim toga, Cassinijevi su spektrometri otkrili nedostatak leda, ali i velike količine benzena i još jednog vjerojatno organskog spoja koji zasad nije identificiran. Stručnjaci pretpostavljaju da su organski spojevi stvorili naslage na ledu debljine od najmanje nekoliko milimetara do nekoliko centimetara. Po takvoj površini teku metan i etan poput vode na Zemlji. 'Po Titanovoj površini stalno pada kiša organskih spojeva koje ne stižu sprati ni rijeke tekućeg metana i etana', kaže Clark. 'Sve to navodi na zaključak da je Titan dinamično mjesto gdje se odigravaju organski kemijski procesi', dodao je.

No prema mišljenju Marka Allena, glavnog istražitelja u NASA-inom Astrobiološkom Institutu, manjak acetilena može se i drukčije objasniti. Jedna od mogućnosti je da Sunčevo svjetlo pretvara acetilen u ledenom aerosolu atmosfere u složenije molekule koje padaju na tlo i ne ostavljaju tragove acetilena.

'Znanstveni konzervativizam nam nalaže da biološko tumačenje prihvatimo kao posljednje moguće nakon što se istraže sva nebiološka objašnjenja', rekao je Allen. Čeka nas još mnogo posla kako bi isključili sva moguća nebiološka tumačenja. Vjerojatnije je da se ovdje radi o kemijskom procesu koji može objasniti rezultate, primjerice o reakcijama u kojima sudjeluje neki mineral katalizator', zaključio je Allen.

Misija Cassini – Huygens zajednički je projekt NASA-e, Europske svemirske agencije i Talijanske svemirske agencije.