U našem susjedstvu snimljena je najmasivnija dosad poznata zvijezda, nekoliko stotina puta teža i 10 milijuna puta sjajnija od Sunca. Znanstvenici nisu očekivali da takvi divovi uopće mogu postojati
Nebesko tijelo poznato kao R136a1 otkriveno je zahvaljujući kombiniranim podacima koje su prikupili svemirski teleskop Hubble i Vrlo velik teleskop (Very Large Telescope) Europske južne promatračnice u Čileu.
Profesor Paul Crowther s britanskog Sveučilišta Sheffield kaže da bi zvijezda mogla imati masu od 265 do 320 puta veću od Sunca.
'Kada bismo je postavili u naš sustav, ona bi na nebu zasjenila Sunce slično kao što ono sada zasjenjuje Mjesec', rekao je astronom.
Crowtherov je tim proučavao klastere, odnosno grozdove zvijezda NGC 3603 i RMC 136a – područja u kojima se iz gustih oblaka plinova i prašine rađaju pravi svemirski divovi. U takvim se zvijezdama proces fuzije odigrava mnogo silovitije, one zrače snažnije i isijavaju puno veće količine energije te nakon kratkog i burnog života eksplodiraju kao supernove izbacujući u svemir teške elemente neophodne za razvoj planeta i života. Atomi od kojih su izgrađena naša tijela nastali su u eksplozijama sličnih zvijezda.
NGC 3603 nalazi se relativno blizu – na oko 22.000 svjetlosnih godina od nas. RMC 136a (ili kraće R136) nešto je dalje, u jednoj od susjednih galaksija poznatoj kao Veliki Magellanov oblak, udaljenoj 165 tisuća svjetlosnih godina.
Temperature na površinama nekih od novootkrivenih zvijezda prelaze 40.000 stupnjeva Celzija, što je sedam puta više od temperature na Suncu. Promjer R136a1 je 30-ak puta veći, sjaj desetak miljuna puta snažniji od Sunčevog, a zrači više energije nego sve zvijezde zajedno u maglici Orion. No ovakvi divovi na snimkama ne izgledaju kao jasno definirane kugle, već djeluju maglovito jer u moćnim olujama u okolni prostor ispuštaju goleme količine materije.
Prkose predviđanjima
Najveće dosad pronađene zvijezde bile su oko 150 puta teže od Sunca. Prema fizikalnim teorijama trebala bi postojati granica na kojoj je pritisak zračenja toliko jak da zvijezdi onemogućuje daljnji rast odnosno prikupljanje plinova i prašine iz okolnog prostora. Ova granica, u kojoj je sila zračenja izjednačena s gravitacijom, poznata je kao Eddingtonov limit, prema britanskom astronomu siru Arthuru Stanleyu Eddingtonu. Više godina smatralo se da zvijezde ne mogu nakupiti masu veću od 120 solarnih masa.
Međutim, nova istraživanja pokazuju da postoje divovi koji to prelaze, a stručnjaci vjeruju da je upravo rani svemir nakon Velikog praska bio ispunjen njima. Njihove su eksplozije mogle biti toliko snažne da za njima nisu ostale niti uobičajene jezgre pa čak ni crne rupe.
Vjeruje se da nastaju spajanjem nekoliko mladih zvijezda te da se mogu naći samo u središtima velikih grozdova.
Izvješće je predstavljeno u časopisu Monthly Notices of the Royal Astronomical Society