Svitanje u bivku nadomak Marakeša. Nisu se još oglasili ni prvi pijetlovi, a već je započela turažna budnica. Opora svježina jutarnjeg zraka ima učinak umivanja. Skupljamo se polako oko Jaimeovog kombija. Upoznajem i ostale sudionike relija iz Hrvatske koje do tada nisam poznavao, Marina i Mirka Penavića i Marija Dakića iz tima Just Walk Away te Marka Topića, Vanju Kranjčević i Igora Zdjelarevića, članove Rally Dogs Africana. S njima je i Igorov brat Ljubo Zdjelarević, kojeg sam upoznao na zadnjem reliju Budapest-Bamako 2018. godine.

Prekrcavamo brdo prtljage koje smo dovezli Mercedesom u transportni kombi Iveco Daily. Jaime ga je kupio u Španjolskoj početkom siječnja, kada je onamo stigao iz Santiaga te uz nabavu plastične garniture za sjedenje, suncobrana i madraca preinačio u rudimentarnu verziju kampera, dovoljno tvrdog za afričke ceste. I dovoljno prostranog da posluži kao prateće vozilo svim trima timovima. On i ja bit ćemo suputnici do Freetowna. I cimeri.

'Imamo li naljepnice i broj tima', pita Jaime, 'da stavimo na kombi.' Rako vadi naljepnice, a ja sliježem ramenima za startni broj, pokazujući mu fotografije Troopera koji je ostao u Italiji.

'Onda moramo kupiti flomastere i nacrtati broj 63 na vrata kombija. I još ga malo obojiti žutom i crvenom da bude što sličniji službenoj naljepnici relija', rješava Jamie dilemu jednim potezom.

Za to vrijeme Damir pomaže Ivanu, Marku i Staneku rasteretiti što više motore i sve suvišno za vožnju preseliti u kombi. I dečki iz Just Walk Away, Mario i Mirko, hrvaju se s hrpetinom stvari u prtljažniku svog Kadeta iz 1984., dok Marin, kao i ja, tipka na mobitel priču za neke druge novine. Bit će to jutarnja gimnastika kojom ćemo, uz mnogo buke, škripe, zveckanja, turiranja i galame, započinjati svaki novi dan.

Nema nas kao Mađara, no čini mi se da smo glasniji od svih. Kada smo u kampu, za nas se uglavnom zna. Držimo se svaki svog zaduženja, no uskačemo po potrebi gdjegod nešto zapne. Kada se pospremanja otegnu, a polasci kasne, što se dešava gotovo svaki dan, krene i nervoza. Svađe uopće nisu rijetkost. Ispričat ću vam koju u nekom sljedećem nastavku, iako bih ih mogao obilno kompilirati. Na sreću, onih s dobrim raspoloženjem, zezancijom, oduševljenjem, ushitom, smijehom i šalama ima još više. Nakon skoro dva sata dižemo sidro i palimo put prijevoja Visokog Atlasa, za Saharu.

Već je iza nas 3200 kilometara. I nešto više od 5000 koje treba proći u sljedeća dva tjedna do Freetowna. Penjemo se vijugavom cestom sve više na Atlas. Jaime vozi, ja, s dvije kamere oko vrata, fotografiram. Fasciniraju me crvene stijene koje su se u očitom tektonskom nasilju davno izdigle iz utrobe zemlje. U kombiju svira glazba. Dream Theater, po Jaimeovom izboru. On ne kreće na put bez najmanje četiri iPoda.

Zanimljiva je priča o tome kako smo Damir, Stanek i ja upoznali ovog šezdesetsedmogodišnjeg Čileanca. Bilo je to 2016., moj prvi Budapest-Bamako i zadnji put kada se on vozio do glavnog grada Malija. Kao i poznanstvo s Varaždincima, i ovo s Jaimeom ima veze s mojim kumom Nebojšom Stanojevićem. Njih dvojica upoznala su se prije desetak godina u Panami. Opis okolnosti tog slučajnog susreta ne bi stao ni u tri nastavka, no bitna je činjenica da su, premda različiti, kliknuli na prvu. Kada je i Nebojša pokušavao oformiti tim za 2016. i pridružiti se Damiru, Staneku i meni, Jaime je odmah bio u kombinaciji.

Nažalost, pred sam početak relija, kada je Jaime već bio u avionu za Barcelonu, taj se pokušaj izjalovio. Kako smo mi pak na putu za Afriku prolazili kroz Barcelonu, Jaime je završio u Stanekovom autu i s nama odvozio cijelu rutu. Od tada je Čileanac takoreći dio tima i već treći put vozi s nama. I treći se put šverca. Čak je i u Senegal ušao bez ikakvih problema, s obzirom na to da Čile sa Senegalom nema nikakvih diplomatskih veza, pa je senegalska viza u konzulatima za čileanske državljane nemoguća misija. No ministarstvo vanjskih poslova je jedno, a granični prijelazi za ulazak u Senegal nešto sasvim drugo. Jaime Gaete po profesiji je inženjer elektrotehnike. Po interesima mnogo više od toga. Pilot, vlasnik nekretnina, trgovac klavirima, softveraš, putnik, avanturist, handy Andy za bezbroj stvari te kuhan i pečen u vožnji svake vrste.

Zaustavljamo se na pola puta između Marakeša i Ouarzazatea u brdovitom kraju, u svratištu uz cestu. Uočili smo cijelu ekipu koja je krenula prije nas i sada se zaustavila na ručku. Po stolu su bili naslagani glineni poklopci marokanskih tajena, ispod kojih se još cvrljila sočna piletina u nadjevu, s povrćem i krumpirima. Odmorili smo kojih pola sata i nastavili dalje vijugavom cestom prema planinskim prijevojima te se niz serpentine spustili na drugu stranu Atlasa. U zemlju Berbera.

Berberi ili Amazighi starosjedioci su većeg dijela Magreba, s jezikom, tradicijom i kulturom bitno različitom od Arapa. U Maroku čine oko 30 posto stanovništva, a u službenoj je upotrebi jezik tamazight, uz arapski i francuski. Lomili smo jezik slovkajući neobične nazive s navigacijskih karata i uspoređivali ih s natpisima na tablama mjesta kojima smo prolazili: Tizi-n-Tichka, Telouet, Amerzgane, Ait-Benhaddou.

Ovaj zadnji, poznat iz mnogih filmova i turističkih oglasa, prekrasan je primjer berberskog naselja kazbe s citadelom. Utvrđeni grad na starom karavanskom putu između Sahare i Marakeša, s kućama od zbijene zemlje i glinene opeke, upisan je na 1987. na UNESCO-vu listu svjetske baštine. Zastajemo kratko ispred 'napuštenog' grada, a koji zapravo nije napušten s obzirom na brojne turiste koji ga svakodnevno posjećuju. Među zidinama živi i nekoliko obitelji, čija se prisutnost već izdaleka naslućuje po šarenom vešu i satelitskoj anteni na zemljanoj kuli.

S cijenom od desetak kuna za sat parkinga ipak malo pretjeruju, no ima i tu jedna kvaka. Ne plaća se unaprijed, nego naknadno. Ako se slučajno vratite dvadesetak minuta ranije, možda i ne zateknete inkasatora. Zašto bi vas on čekao cijelo vrijeme ako ste dogovorili tarifu za jedan sat. U međuvremenu može raditi nešto drugo i vratiti se točno za sat. Ili, vice versa, zašto biste vi čekali cijeli sat ako vam se možda odlazi ranije. U svakom slučaju, ako ste blizu, šteta je ne posjetiti Ait-Benhaddou. Ili barem baciti pogled na njega s brežuljka ili iz suhog, šljunčanog korita koje ga opasuje. Marokanski Dubrovnik.

Ouarzazate, najveći grad s onu stranu Atlasa, poznat je još i kao marokanski Hollywood. U studijima Atlas Corporationa te na raznim lokacijama u bližoj i široj okolici grada uprizoreni su poznati blockbusteri, primjerice 'Gladijator', 'Lawrence od Arabije', 'Kundun', 'Asterix' i 'Kleopatra'. Drugim riječima, mnogi notorni egipti, svete zemlje i tibeti s velikog platna zapravo su pejzaži iz šire okolice Ouarzazatea. I moj omiljeni Scorsesejev film, u kojemu Willem Dafoe glumi dubioznog Isusa, isto je sniman po okolnim vrletima.

Spominjem to Jaimeu kad je ovaj zavrtio stare Genesise s Peterom Gabrielom. Proveli smo dan, topao i vedar, bez daška oblaka u vožnji prema zapadu, kroz veličanstvene pejzaže zarobljene u prostoru i vremenu. Testirali smo kako naš mali kamion leži na cesti, hvata krivine, amortizira udarce i zaključili da kada bi imao pogon na sva četiri, bio bi predobar. Navečer, negdje poslije devet, počeli smo se lagano skupljati u gradu Foum-Zguidu. Damir i Rako prvi su stigli Mercedesom, poslali ostalima lokaciju i čekali. Zadnji su stigli dečki na motorima. Svi smo legli kasno. Bilo je to moje prvo noćenje u kombiju, na udobnom madracu, u vreći za spavanje. Tako će biti dva tjedna, dan za danom, sve do Freetowna. Mijenjat će se jedino geografska širina i temperatura koja će pred kraj puta skakati i do 40 stupnjeva Celzijevih.

Iz sna me prenulo udaranje po limu i Damirov zapovjednički glas: 'Ustajanje!' Fila je ranoranilac, a trudi se da to budu i drugi. Otvorio sam klizna vrata kombija i, još bunovan, stopalom u polumraku pokušavao dotaknuti tlo. Za gležnjeve me štipao hladan pustinjski vjetar. Spavali smo parkirani između razvalina starih zemljanih kuća i berberskog groblja. Uspravljeno kamenje, pobodeno poput markacija za vinklanje, označava spomenike i grobna mjesta dok je plitka raka s pokojnikom zatrpana tucanikom. Prizor je tih, nadahnjujući i kontemplativan. Današnji plan je odvoziti četiristo kilometara dugu cestovnu dionicu, po rubu Sahare, uz alžirsku granicu, do mjesta Asse. I tamo u bivku napraviti gala večeru.

Sahara nije jednolična. U vožnji brzo mijenja svoje lice, čak i na malim udaljenostima. Suha korita i zelene oaze datuljnih palmi stisnute među puste kamene stijene karakterističan su pejzaž južnog Maroka. Kako odmičemo sve više prema jugozapadu, palme ustupaju mjesto kamenjaru. Predvečer stižemo u Assu, ovaj put gotovo svi u isto vrijeme. Padaju dogovori o tome tko će što nabavljati, jaja, kruh, luk, veliki lonac za kuhanje, dovoljno kartona Coca-cole, koja se inače trošila u obilnim količinama tijekom cijelog puta. Ponekad mi se činilo da se više brinemo o crvenim limenkama, nego o spremniku za gorivo. Izvrsno sjeda nakon žilavih ražnjića punih žlundre, ispečenih negdje na ulici.

Kada smo u Assi završili s nabavom svega potrebnog, već se bio spustio mrak. Do bivaka je valjalo voziti još tridesetak kilometara, zadnja tri po kamenitom makadamu. Iveco je išao dobro po svakoj podlozi, premda je Jaime oprezan i podozriv kada je u pitanju teren. I Mercedes smjelo ždere kilometre. Sve nas je okuražilo uzbuđenje vrućeg asfalta i onaj blaženi osjećaj so far so good. Pravi trenutak da se napravi banket u Sahari.

Čekalo se na kombi koji je u bivak stigao posljednji. U njemu su bili stol i stolice, plinsko kuhalo, zdjele, ulje, sol, papar, začini, premda se već počelo sa sjeckanjem luka na haubi Mercedesa. Izgleda da je evolucija ugradila u Homo sapiensa sklonost okupljanja oko vatre, makar ona bila i plavičast, jedva primjetan plamen plinskog kuhala. U ovako paleolitskom krajoliku, kakav je okruživao naš bivak, meso u kosanoj svinjskoj masti, buncek i repa možda su i bili surogat svježem ulovu, no tko otprije zna tim MyLife4Kids, očekuje i tiblicu za meso. Kao i Stanekovo kulinarsko umijeće.

I kao kod svake vatre, uvijek je veselije kada se hrana sprema, pogotovo kada to traje, nego kada se konzumira. Oko lonca u kojem se krčkao buncek vrlo brzo okupilo se mnogo znatiželjnih pridošlica. Česi, Francuzi, Slovenci. Dobrodošlica je bila nezaobilazna bez kobasica iz tiblice i domaće šljivovice, za koje je pojačan interes vladao i kod stranaca. Jedino što se ne može primijeniti za večerašnji meni ona kada si u Rimu - budi Rimljanin. Večer je završila euforično, uz ukusan, topao i tust zalogaj i bengalsku baklju. Treba se opustiti i na ovakav način jer kada tempo i prilike stegnu, nema milosti. A to se, prije ili poslije, neizbježno i dogodi.

Sljedeći nastavak vodi vas u Zapadnu Saharu, za koju je Damir Filipović Fila neizmjerno vezan. Zašto marokanski policajci plijene zemljopisne karte na kojima piše Zapadna Sahara, umjesto Južne provincije ili Južni Maroko, pročitajte sljedećeg vikenda.