No da nije sve tako jednostrano, pokazuje primjerice domaći slučaj u kojem aktualni ministar, unatoč oskudnim komunikacijskim vještinama zahvaljujući kojima ostavlja dojam da vodi džihad protiv sitnih fiskalnih neplatiša, a ne održivu stratešku politiku, čak bilježi izvjestan pozitivan skok u općem mnijenju. Njegovi zapadni kolege ne mogu se baš pohvaliti sličnim uzletima. Zbog već petogodišnje ekonomske krize na koju je kako prekasno, tako i mlako reagirala, upravljačka financijska elita Zapada mahom je postala predmetom prezira. Kako zbog manjka želje da ozbiljnije reformiraju spekulativni financijski sektor, tako i zbog svirepog provođenja mjera štednje, čija je efikasnost više nego upitna, teško se mogu nadati kakvim izljevima naklonosti u bliskoj budućnosti.

Vjerojatno je to raspoloženje nagnalo američki portal Business Insider da istraži kakva je sudbina, slijedom riskantnih poteza ili jednostavno 'loše odluke u još lošijem trenutku', zadesila šefove financija u prošlosti.

Tako je u 17. stoljeću švedski kralj Karlo X Gustav zadužio Johana Palmstrucha da osnuje banku u cilju modernizacije državnih financija. Palmstruch je u novoj instituciji Banco zamijenio nekadašnju valutu bakrenih ploča priznanicama, točnije počeo je izdavati kredite. Formula je u početku sjajno funkcionirala, no ubrzo je vlada, nakon smrti kralja, vratila staru valutu i priznanice su potom počele rapidno gubiti vrijednost, a država se nije mogla naplatiti. Situacija je dovela do smrtne osude Palmstrucha koja je doduše kasnije ukinuta. Povijest ga pak ne pamti kao ministra-osuđenika, već radije kao osnivača prve središnje banke na Zapadu (danas se zove Riksbank) i kao začetnika prve papirnate valute.

Palmstruch je dakle izbjegao smrtnu kaznu, no to nije bio slučaj s trojicom rizničara u 14-stoljetnoj Francuskoj koji su skončali ili na vješalama ili na spravama za mučenje. Suočen s devalvacijom zbog golemih količina krivotvorenog novca, Filip IV imenovao je dvorskog komornika Enguerranda de Marignyja ministrom. No situacija se samo pogoršala pred kraj njegovog mandata te je krivotvoreni novac na tržištu vrijedio dvostruko više od originalnog. Filipov sin Luj X u početku je bio naklonjen Marignyju, koji je opisan kao obrazovan, uglađen i imućan kraljev podanik, no ubrzo je popustio pred brojnim optužbama, kako za ilegalno bogaćenje, tako i za vračanje, te ga je dao objesiti 1315. Povijest i u ovom slučaju bilježi nešto drugačiju bilancu. Marignyju se pripisuje velika uloga pri sazivanju prvih generalnih sabora i u pokušaju sakupljanja sredstava za kraljevske dekrete.

Samo u 14. stoljeću još su dva rizničara fatalno stradala. Gérard de la Guette umro je na spravi za mučenje zvanoj drveni konj jer ga je Karlo IV proglasio krivim za golem deficit u dvorskoj riznici, a Pierrea Remyja, kojeg i povjesničari opisuju kao lopova, dao je objesiti Filip VI. Sveukupno, od 14. do sredine 17. stoljeća sedmero državnih rizničara je ili pogubljeno ili završilo u tamnici.