Renault je s modelom Fuego, u prijevodu 'vatra' na španjolskom jeziku, u ožujku 1980. održao tradiciju polusportskog coupéa, koji je udobnost limuzine sjedinio s elegantnim vanjskom stilom.

Revolucionarni naziv nije ga samo istaknuo među modelima označenima slovom R i brojkom, već je odražavao njegovu dinamičnost i međunarodni potencijal. Originalni dizajn odražavao je njegove performanse, a dugačka vrata olakšavala su pristup stražnjoj klupi.

Prilikom dizajniranja coupé automobila, proizvođači ponekad biraju između dvije krajnosti: ili osmišljavaju potpuno novi automobil, poput sportskih marki, ili grade na postojećem modelu. Od Caravellesa i coupé modela Renault 15 i 17, Renault je odabrao srednji put s potpuno novom karoserijom koja se temeljila na jedinstvenoj platformi.

Lansiran 1980. godine, Fuego se pokoravao toj logici: osnovni model potječe iz Renaulta 18, dok je stil njegovih linija, ojačan crnom trakom koja se spojila s velikim zaobljenim stražnjim dijelom, bio posve nov. Imao je potpis dizajnera Roberta Oprona, Michela Jardina i Francoisa Lampreia. Postigao je dobru ravnotežu između udobnosti, prostornosti i osjećaja sportskog automobila.

Još jedna posebnost Fuega bilo je njegovo vatreno, snažno zvučno ime, čime se prekinulo s praksom brojčanog imenovanja automobila, s kojom se započelo 1961. s Renaultom 4. Bio je ovo automobil s temperamentom, posebno u turbo verziji koja je predstavljena u rujnu 1983. godine. Mnogi stručnjaci navode da je to bio to prvi masovno proizveden četverosjedni sportski model koji je konstruiran u zračnom tunelu, što je rezultiralo koeficijentom otpora zraka od 0,32-0,35, ovisno o modelu i godini. U listopadu 1982. turbo dizelski model klasificiran je kao najbrži dizelski automobil na svijetu, s najvećom brzinom od 180 km/h.

Njegove dimenzije su bile: duljina 4358 mm, širina 1692 mm, visina 1315 mm, međuosovinski razmak 2443 mm, težina od 970 kg.

Fuego je bio prvi automobil koji je imao daljinski sustav bez ključa sa središnjim zaključavanjem, dostupan od modelne godine 1983. (od rujna 1982.). Sustav je izumio Francuz Paul Lipschutz (otuda naziv 'PLIP' daljinski koji se koristi u Europi), a kasnije predstavljen na ostalim Renault modelima. Fuego je ujedno i prvi automobil koji je na volanu imao komande audio sustava (europski LHD GTX i Turbo iz rujna 1983.). Ova značajka postala je popularizirana na novom modelu Renault 25 iz 1984. godine. Fuego je bio dostupan i s opcijama koje uključuju kožne presvlake, višenamjensko putno računalo, tempomat, klima uređaj (instaliran tvornički ili naknadno kod trgovca) i Webasto električni 'sunroof' krov u cijeloj dužini.

Kabriolet verziju ukrašenu kožnom unutrašnjošću predstavio je francuski karoserist Heuliez 1982. godine usmjerenu na američko tržište, ali ona nikada nije ušla u serijsku proizvodnju zbog manje od očekivane prodaje na američkom tržištu, jer je model R11/Alliance kabriolet zauzeo njegovo mjesto. Tri američka primjerka izgrađena su i dovršena prema američkim specifikacijama (brtvljena prednja svjetla, povećani odbojnici itd.).

Namjera je bila osvojiti najširu publiku, neovisno o njezinoj kupovnoj moći. Zbog toga je stvorena bogata ponuda; između osnovne inačice TL i najnaprednije inačice Turbo našle su se inačice GTL, TS, GTS, TX, GTX, pa čak i inačica s turbodizelskim motorom. Obujam motora iznosio je od 1400 do 2000 cm³. Inačica GTS bila je referentni model te je činila većinu od 226.000 modela Fuego proizvedenih tijekom pet godina.

Zahvaljujući alijansi Renault-AMC, Fuego stiže na američko tržište 1982. Ova se inačica isticala standardnim američkim odbojnicima, svjetlima, pokazivačima smjera i posebnom opremom: aluminijskim naplatcima i gumama Michelin TRX, električno sklopivim platnenim krovom, sustavom središnjeg zaključavanja, klima-uređajem i fantastičnim presvlakama.

Renault Fuego se proizvodio u Europi između 1980. i 1986., a u Južnoj Americi između 1982. i 1992. godine. Sastavljao se u pogonima Maubeuge (Francuska 1979.–1987.), Boulogne-Billancourt (Francuska 1980.–1985.), Palencia (Španjolska 1980.–1986.), Santa Isabel (Argentina, 1982.–1993.), Buenos Aires (Argentina 1983.–1992.), Los Andes (Čile), Mariara (Venezuela 1983.–1988.).