Saša Cvetojević u poduzetništvu je više od 30 godina. Prvu tvrtku Insako osnovao je sa samo 18 godina. Početni kapital zaradio je kao tinejdžer od prodaje programa za jedno od prvih popularnih kućnih računala - ZX Spectrum.

Prvi ozbiljni poslovi Insaka bili su najam, servis i prodaja aparata za zabavu - flipera, konzola za videoigre i poker mašina. Nakon toga okrenuo se distribuciji robe široke potrošnje – toaletnog papira, deterdženta, papirnatih maramica i ostalog. To mu je i danas glavni biznis, a Insako je izrastao u srednje velikog distributera s godišnjim prihodima od oko 10 milijuna eura.

Tih prvih godina Insaka Cvetojević je nagovorio majku Dubravku, magistru farmacije, da otvore privatne ljekarne Farmako. Paralelno s time, s bratom Goranom, fizioterapeutom, pokrenuo je ustanovu za njegu u kući i fizikalnu rehabilitaciju Tibia.

Farmako je 2008. prodao Atlantic grupi, a Tibia dandanas uspješno posluje.

Istovremeno razvijajući te poslove, Cvetojević je uspio diplomirati ekonomiju, a stekao je i diplomu iz zdravstvenog menadžmenta na Medicinskom fakultetu.

Bio je predsjednik Udruge ljekarnika pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca, a sudjelovao je i u upravljanju Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje (HZZO) kao član Upravnog vijeća u četiri mandata, do 2012. godine.

Jedan je od osnivača Hrvatske mreže poslovnih anđela (CRANE), koja okuplja privatne investitore zainteresirane za ulaganja u startupove.

Otkako ste postali poduzetnik, društveno ste aktivni. Sudjelujete u mnogim raspravama, a koje nekad nemaju veze s ekonomijom, na panelima ili društvenim mrežama. Što vas tjera na taj angažman?

Valjda još naivno mislim kako postoji šansa da se ljudima objasni da imamo potencijal postati zemlja kakvu smo sanjali.

Sudjelovali ste na panelu o tome kako poslovni sektor može doprinijeti društvenoj pravdi. Što za vas znači taj pojam?

Taj je termin jako zanimljiv. Samo o njemu mogli bismo razgovarati na tri panela i ne bismo se složili. Pod njim se podrazumijeva cijeli set odnosa. Moderator panela bio je Boris Jokić. On je izašao s tezom da svaka tranzicija donosi raslojavanje i pri tome uvijek jedan sloj društva dodatno osiromašuje. Nisam se složio s time. U tranziciji, istina, dolazi do raslojavanja, ali nije se dogodilo da svi s nižim primanjima još lošije žive. Dapače, danas si gotovo svi mogu osigurati pametne mobitele, nove televizore i ostalo. Društvo se raslojilo, ali je porastao prosječan životni standard. Tako je u Hrvatskoj, ali i u cijelom svijetu. Trend je uzlazan, samo što netko ide brže, a netko sporije. Pitanje je kako smanjiti to raslojavanje. Još važnije je kako pomoći onim skupinama društva koje su posebno ranjive, poput osoba s invaliditetom ili skupina koje su marginalizirane, kao što su to Romi. Uglavnom, zaključak panela bio je da u Hrvatskoj nije tolika nejednakost početnih prilika prvenstveno zbog našeg naslijeđa koje smo uspjeli sačuvati, prije svega školstva - besplatno je, dostupno svima i još uvijek, što god netko mislio, vrlo kvalitetno. Moja djeca išla su i u privatne i javne škole. Ne mogu reći da ima neke velike razlike u ishodima ta dva školovanja.

Spomenuli ste posebno ranjive skupine društva. Među njih možemo ubrojiti i sve one koji su upali u zamku ovisnosti zbog droge ili alkohola. Isto tako, ljude koji su odslužili zatvorske kazne. Čuo sam da vi baš njih često zapošljavate u Insaku. Je li to točno?

Da, to je istina. Uglavnom se radi o bivšim ovisnicima. Neki su od njih bili po zatvorima jer su za vrijeme, pod navodnicima, ovisničkog staža prekršili zakon. Mislim da ih je sad desetak, a sigurno ih je više od 20 prošlo kroz firmu. Mnogi se zadrže samo nekoliko mjeseci pa odu. Većinom ih uzimamo za poslove vozača ili skladištara. Neki od njih su s godinama napredovali na voditeljske pozicije. Imam i kolegu bivšeg ovisnika koji mi je sad partner u jednoj tvrtki. Postali smo prijatelji.

Zadali ste si misiju spašavanja tih ljudi?

Ne radi se o misiji. Nije to bila misija ni kad sam među prvima kupio električni automobil, niti kad sam ugradio solarne panele i kolektore u tvrtki. Nisam pred sebe stavio zadatak da spašavam svijet. Kako ide vrijeme, vidiš da bi neke stvari mogao popraviti u svojoj bližoj okolini. Trudim se tako raditi. Vidio sam da je bivšim ovisnicima iznimno teško pronaći posao jer su stigmatizirani. Poslodavci, pogotovo javne tvrtke, prilikom zapošljavanja inzistiraju na potvrdi o nekažnjavanju. Netko tko je bio ovisnik ima stvarno lošu startnu poziciju. Mene su znali pitati i kolege kako se usudim zapošljavati takve ljude. Upozoravali su me da će oni krasti. U zadnjih desetak godina imao sam jedan ili dva slučaja pronevjere novca. Niti u jednom niti u drugom krivci nisu bili bivši ovisnici.

Imali ste nekog bliskog tko je bio ovisnik?

Imali smo dva ili tri ovisnika o alkoholu. Jedan je bio član moje šire obitelji. On je kod mene dočekao mirovinu.

Onda vas je to ponukalo da pomognete takvim ljudima?

Možda. Sin jednog mog poslovnog partnera bio je u Zajednici Cenacolo. On mi se povjerio i požalio da mu je teško naći posao. Onda sam pomislio zašto mu ja ne bih dao priliku. U početku sam i sam bio sumnjičav. Imaju li ti ljudi radne navike, mogu li se iz takvog pakla vratiti u normalan život? Ali ispalo je odlično. Ti dečki kažu da njima i trebaju red, rad i disciplina. Uz to, puno im je lakše ako su iz Dalmacije pa dođu u Zagreb. Jer tako promijene okolinu, prekinu veze sa starim društvom, a ne prati ih stigma. Mogu započeti novi život i nitko ih ne osuđuje zbog njihove prošlosti.

Kad ih zapošljavate, razgovarate li osobno s njima?

Prije, dok sam bio više operativno angažiran u tvrtki, vodio sam intervjue. Nije vam to kod nas nikakva tabu tema. Među ostalim radnicima bilo je prvo nepovjerenja, ali sad se zezamo s time. Imam jednog šaljivdžiju Zagrepčanina. On zna pitati nove 'jesi li ti Bosanac ili si džanki?'. Jer, kaže, ovdje jedan preporučuje samo Bosance, a drugi džankije. (smijeh)

Svijet prolazi kroz velike promjene. Poskupljuju energenti, pa raste cijena svega ostalog. Pandemija je sve to uzdrmala. Popucali su lanci nabave. Kako se vaše tvrtke nose s time?

Nije dobro. To građani zasad ne osjete jer se još nije prelilo u maloprodaju. Problemi su strašni, zasad najviše sa sirovinama i energijom. Ne možeš nabaviti papir, foliju, karton, plastiku… Ako ih i nabaviš, 50 posto je skuplje. Tvornice se zatvaraju. Vlasnici se žale da im se ne isplati proizvoditi zbog visokih cijena struje, plina, sirovina, s time da je nemoguće nabaviti rezervne dijelove za strojeve jer su popucale veze s Azijom. Zato smatraju da je bolje da na mjesec dana zatvore tvornicu i pošalju ljude na godišnji dok ne vide što će biti. Imam s jednim kolegom proizvodnju higijenskog papira u Bjelovaru. To je investicija od nekih milijun i pol eura. Prije korone ušli smo u to. Onda nas je udarila pandemija, zatim je povećana cijena energenata i sirovina. Sad se i mi pitamo hoće li u siječnju strojevi uopće raditi.

Kako se vaša glavna tvrtka Insako nosi s krizom?

Osjeti se jako na poslovanju. Imam dosta ugovora po fiksnoj cijeni. Jedan dio radimo s državom, a drugi s nekim većim privatnim kupcima. Tu sad imamo velikih trzavica. Neki razumiju našu situaciju, a neki ne. Bit će tu tužbi, bit će svašta… Neki dan dobili smo neke plastične proizvode čija je cijena povećana preko 50 posto. I što da sad radimo? Ne možemo to sve preliti u maržu.

Spomenuli ste da se nestašica još ne osjeti u maloprodaji. Mislite li da će doći do toga u Hrvatskoj?

Imam informacije da se to već osjeti u trgovinama u nekim drugim europskim zemljama. Kaskamo za svijetom u svemu, tako i za trendovima koji se dešavaju. Malo smo tržište i zaliha neke tvornice u Njemačkoj nama je dovoljna za tri mjeseca. München to pojede u 15 dana. S druge strane imamo sreću u nesreći da imamo HEP, čije hidroelektrane donekle mogu kompenzirati rast cijena energenata. Opet, ovisni smo o uvozu. Proći će još dva do tri mjeseca dok se to ne počne prelijevati u maloprodaju. Ona ima svoje zalihe, ali se to lagano topi. Očekujem da ćemo u prosincu i siječnju primijetiti praznije police naših trgovina. Teško da će doći do poboljšanja jer se povećava potrošnja u ovo doba godine. Bojim se da ne završimo kao u zadnjim godinama socijalizma, kad smo imali četiri keksa na tri police.

Kad se gledaju poslovni servisi, vaše se ime trenutno veže za više od 15 aktivnih tvrtki. Čega ste sve trenutno vlasnik?

Insako, Insako Logistika i MBE Adriatic moje su tri osnovne firme. MBE Adriatic bavi se finijom logistikom. Pomaže malim i srednjim tvrtkama u logističkim zadacima. Dio posla vezan je za zdravstvo. S bratom Goranom vodim Tibiu, ustanovu za kućnu njegu i rehabilitaciju. Uz to imam još nekoliko tvrtki u koje sam uložio i u kojima sam partner. Jedna se bavi razvojem softvera, druga marketingom i komunikacijama, imam i tvrtku za prodaju proizvoda za kućanstvo preko interneta.

Ove godine osnovali ste i tvrtku Nano Power. Registrirana je za trgovinu električnom energijom. To vam je novi biznis?

Nemam još mandat da govorim o tome. Uskoro ćemo izaći s više informacija.

Kao član Hrvatske mreže poslovnih anđela, investirali ste u mnoge startupove. Kad podvučete crtu, jeste li zaradili nešto?

Cilj takvog ulaganja je da imate portfelj od 10 i više tvrtki. Idealno je da su što skalabilnije i okrenute novim tehnologijama. Cilj vam je dobiti povrat ulaganja od preko deset puta. Ljudi me često pitaju je li gramzivo tražiti tako veliki povrat. Nije, jer u prosjeku od tih deset firmi sedam do osam odmah propadne. Jedna do dvije bit će negdje oko nule ili će vam vratiti nešto sitno. Cilj je da imaš jednu, idealno dvije koje će ti napraviti 10, 15 ili 20 puta na uloženo kako bi pokrio sve ono što je propalo.

I jeste li uspjeli postići to?

Rekao bih da jesam. Uložio sam u nekih 13 do 14 tvrtki. Investicija u Repsly (softver za praćenje terenske prodaje) pokazala se jako dobra. Napravila je taj traženi povrat kojim sam pokrio sva ostala ulaganja i još sam nešto zaradio. Ulaganje u platformu Entrio za prodaju karata nije bilo veliko i tu sam isto nešto zaradio. Čak sam i na Hipersferi (razvoj zračnog broda) uspio vratiti uloženo. Ostale tvrtke nepovratno su propale. Kad se sve zbroji, investirao sam nekih 150 do 160 tisuća eura. Uspio sam sve vratiti i postignuta je zarada. S time da još uvijek držim udjele u Repslyu i vidjet ćemo do koje će valuacije doći.

Imate li u planu nove investicije?

Zaustavio sam takva ulaganja na neko vrijeme. Zbog korone morao sam se više operativno angažirati u vlastitim tvrtkama. Trebalo je pomoći kolegicama i kolegama da lakše prođemo kroz sve to. Ipak su iza mene i kriza 2000. i financijski slom 2008., tako da imam dosta iskustva. Znam mirnije reagirati u takvim situacijama.

Uzmimo na primjer da ja imam 100 tisuća eura. U što bismo mi savjetovali da ulažem?

To je pitanje za milijun eura. (smijeh) Situacija se jako brzo mijenja. Da ste me to pitali prije tri, četiri mjeseca, lakše bih odgovorio. Sad je toliko potresa, turbulencija... Netko ulaže u nekretnine jer cijene rastu. Pitanje je je li to samo balon koji će se uskoro ispuhati. U krizi ljudi pokušavaju zaštititi svoju imovinu. Stvarno ne znam gdje biste sad uložili 100 tisuća eura…

Kupujte li vi stanove i kuće?

Ne ulažem u nekretnine, možda za koju godinu. Nekretnine su mi više za starije ljude, koji su manje dinamični od mene.

A koliko ste aktivni na našoj burzi?

U Hrvatskoj sam od 2008. jako neaktivan. Imao sam prije financijske krize 2008. portfelj koji je vrijedio nekoliko milijuna eura, a danas vrijedi puno manje.

Što je s inozemnim burzama?

Vani sam investirao manji iznos, ali je situacija jako dobra. Ali kako kažu pokeraši, ne brojiš novac dok je na stolu. Dosta me sad pogodila najava Elona Muska da će prodati 10 posto Tesle pa je cijena dionice pala.

Po kojoj ste cijeni kupovali Teslu?

Ušao sam na nekih 200 dolara po dionici (op.a., sad je cijena iznad 1000 dolara). Ali nisam ih samo držao, već sam u nekim trenucima prodavao pa opet ulazio. Da nisam ništa radio, možda bi bilo bolje. Uz Teslu, za koju mislim da još ima velik potencijal rasta, u portfelju imam nešto biotehnoloških i tehnoloških tvrtki.

Onda ste dosta u plusu jer su svi ti sektori rasli.

Jesam. Na američkoj burzi sam prilično u plusu, gledano po ukupnom portfelju, iako imam i dionica koje nisu porasle..

Jeste li se uključili u kriptomaniju?

Uopće ne pratim to. Potpuno sam izvan toga. Iako mi je žao zbog izgubljene prilike. Imao sam mogućnost ući prilično rano, ali nije se desilo. Inače, u biznisu, ali i u životu preferiram stvari za koje se kaže da su simple and stupid. Sve što je komplicirano i kompleksno odbija me. Daleko od toga da sam informatički nepismen, ali kriptovalute su mi još uvijek presložene i zamaraju me.

Više puta izjavili ste da vam je žao što niste uložili u tvrtku Mate Rimca iako ste imali priliku. Zašto sad ne možete ući?

Valuacija Rimca sad je prevelika za mene. To su iznosi iznad mog limita. Osim toga, on nije na burzi da sad možeš jednostavno kupiti udio. Imao sam priliku prije deset godina, kad je bio u teškoj situaciji. Čak mu je prijetilo isključenje struje. Ali tad se nisam usudio sam ući u to. Rimac je tražio 100 tisuća eura za pet posto udjela u firmi. Bio sam spreman ići do 50 tisuća. Mate je tad bio klinac od 24 godine koji je tvrdio da će napraviti najbrži električni auto na svijetu. Nisam u to bio siguran i pogriješio sam.

Vjerujete li da će uspjeti do 2024. uspostaviti mrežu robotaksija u Zagrebu?

Hoće, ali teško baš do 2024. Projekt je vrlo ambiciozan. Ali da je on prije deset godina rekao da će kupiti Bugatti, zavezali bi ga u luđačku košulju. Ali evo, desilo se. Tako i sad ova priča zvuči fantastično. Mislim da će to prije uspjeti u nekom drugom gradu nego u Zagrebu. Nije tu problem u Rimcu, već mi imamo problem sami sa sobom. Ono što ljudi ne razumiju to je da takvi visokotehnološki projekti donose puno izravnih i neizravnih koristi za cijelo društvo. Uzmimo samo banalan primjer rasta cijene nekretnina u Sv. Nedelji i Samoboru zbog Rimca. Tamo restorani i hoteli rade bolje nego ikad. A da ne govorimo o stvaranju novih znanja, privlačenju visokoobrazovanih ljudi i drugim stvarima. Oko tog projekta, bez obzira uspio ili ne, stvorit će se deseci novih tvrtki.

Što ćete raditi za deset godina? Vidite li se na nekoj jahti na Havajima?

(smijeh) Nisam taj tip. Sa svojih 50 već sam trebao tamo biti da mi je to bio cilj. Posao mi je još uvijek zanimljiv. Insako je glavna firma koja ima sigurno poslovanje i koja mi omogućava izlete u neke druge biznise. Vjerujem da ću za deset godina još uvijek biti u poslu.

Imate tri sina. Ima li netko od njih vaš poduzetnički gen? Želite da vas oni naslijede?

Ma ne. Nisam od onih koji misli da djeca doktora moraju biti liječnici. Svatko ima svoj put. Nisam im nikad ništa nametao. Najstariji sin je arhitekt, završio je fakultet u SAD-u. Sad je nastavio master u Zagrebu. Srednji studira medicinu u Americi, a najmanji je tek pri kraju osnovne škole. On bi možda po karakteru mogao imati talent za biznis. Ali još je rano za to.

Biste li prodali tvrtku da vam dođe dobra ponuda?

Kao što je jednom rekao, ako se ne varam, Emil Tedeschi, sve je na prodaju, osim obraza. Sad ne razmišljam o prodaji niti tražim kupca.

Bogat ste čovjek. Što za vas znače novac i bogatstvo?

Sad ste me sjetili onoga što često čujem od Amerikanaca kad dođu kod nas. Vi u Hrvatskoj, kažu, imate jedan problem, a to je da je sramota biti bogat. Kad to nadvladate, onda ćete napredovati. Moja imovina većinom je vezana za posao. Kad iz niže lige dođeš u prvu, više nisi opterećen novcem. Tad uspoređuješ bilancu s bilancom konkurencije da vidiš gdje si. Ne vidiš to kao stvarni novac. Imaš svoju plaću i možeš si isplatiti dobit. Zadnjih deset godina ostavljam dobit u kompaniji. Tako se firma razvija. Tako sam naučio živjeti i raditi. A kad sam imao najviše novca na privatnom računu, tad sam napravio i najveće pogreške.

Kad ste to bili pogriješili?

Kad sam prodao 2008. ljekarne Atlantic grupi i dobio na privatni račun značajan novac, napravio sam najgore investicijske odluke (smijeh). Uložio sam u Tisak, koji je otišao na nulu. Ušao sam u Centar banku, koja je također završila na nuli. Tad sam kupovao kuću, za što sam digao kredit u švicarskim francima. Kasnije sam ga vratio duplo (smijeh). Kupio sam kuću u najgorem trenutku jer sam je nakon izbijanja krize za nekoliko mjeseci mogao kupiti za 30 posto nižu cijenu. Uz to, ostavio sam na burzi dionice iako sam ih planirao prodati. Više nikad nisu se vratile na te razine. Ok, neke stvari sam tad i pogodio, ali nisu bile dovoljne da pokriju sve nabrojane glupe poteze.