Rast razlike između bogatih i siromašnih popularna je i aktualna tema kojoj se neprestano vraćaju i mediji i javnost, no svijest o tome da se slična situacija odigrava u zdravstvu puno je manja. Strelovit rast medicine i s njom povezanih proizvoda i usluga posljednjih desetljeća doveo je do toga da se razlika između onoga što je moguće i onoga što u stvarnosti primaju korisnici zdravstvenih usluga također iznimno poveća. I dok se po pitanju dohodaka i dalje traži neki zadovoljavajući odgovor kojim bi se zaustavio rastući odmak, u zdravstvu je dio odgovora koji bi znatnim dijelom riješili također rastući problem vrlo dobro poznat, a skriva se pod konceptom univerzalnog javnog zdravstva.

Niz istraživanja i studija pokazuje da je zdravstvena briga, čak i ona najosnovnija, još uvijek nedostupna velikom dijelu svjetskog stanovništva. Prema izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije objavljenim krajem prošle godine, barem polovica stanovnika nema pristup onome što se smatra osnovnim zdravstvenim uslugama, poput brige nakon poroda, osnovnih tretmana za malariju, HIV ili tuberkulozu, kao ni provjeru krvnog tlaka. Prije tri godine drugo je istraživanje pokazalo da barem pet milijardi ljudi diljem svijeta nema mogućnost obavljanja osnovnih operativnih zahvata, poput carskog reza ili popravka slomljene kosti.

Iz države koja već desetljećima ima univerzalni javni zdravstveni sustav podatak može izgledati neobično, ali tek nešto više od polovice država u svijetu danas prakticira nekakav sustav javnog zdravstvenog osiguranja. Čak i među njima dobar dio ih podrazumijeva dodatna privatna osiguranja ili izravna plaćanja za zdravstvene usluge. No koristi javnog zdravstvenog osiguranja, koje pokriva najširi sloj stanovništva, vrlo su jasne, a toj je temi posebni prilog nedavno posvetio i britanski tjednik The Economist.

Jedna od glavnih zamjerki tzv. javnim ili državnim sustavima zdravstvenog osiguranja je da u njima zdravi financiraju bolesne, bogati siromašne, mladi stare. To je, naravno, istina od koje ne treba bježati. Jednako tako je jasno da takvi sustavi moraju imati prinudni element koji kroz doprinose, poreze ili se na neki treći način prisiljava građane da plaćaju osiguranje.

No isto tako je vrlo jasno da su sustavi univerzalnog javnog zdravstvenog osiguranja korisni za društvo. Svi imaju koristi od toga da su zdravi. Zdrave osobe su aktivni članovi društva koji stvaraju nove vrijednosti. Studija koju je objavilo švicarsko sveučilište St. Gallen, u kojem se gledao ekonomski uspjeh 12 europskih država u posljednja dva stoljeća, pokazala je usku vezu između širenja zdravstvenih usluga, pada stope mortaliteta i ekonomskog rasta. Neka druga istraživanja boljem zdravlju stanovništva pripisuju zaslugu za 10, pa čak i do 30 posto rasta BDP-a.

Veza je poprilično jasna. U proizvodnim pogonima ne mogu raditi bolesni ljudi. Oni se ne mogu ni educirati te na taj način biti korisni za društvo. Studije pokazuju i da samopouzdanje koje dolazi sa zdravljem ima pozitivan utjecaj na želju ljudi da se bave poduzetništvom. No najvažnije je da je univerzalno javno zdravstvo ustvari relativno jeftino. Odnosno, za relativno niske troškove mogu se postići velike koristi.

Iako je zdravstvo radno intenzivna gospodarska grana, dobro plaćeni liječnici i medicinske sestre nisu jedini koji su odgovorni za razinu zdravlja. Osobe zaposlene u sustavima javnog zdravstva, primjerice, imaju mogućnost donijeti bitne promjene šireći znanje i informacije o osnovnim mjerama zaštite ili prepoznavanja simptoma. Zvučan primjer je slučaj koji navodi Economist iz države Sierra Leone. Na pogrebu lokalne vračare umrle od ebole, kojom se zarazila brinući se za druge zaražene virusom, prisutni na pogrebu također su se zarazili te je bolest nastavila sa širenjem. Edukacijska kampanja o načinu širenja virusa vjerojatno bi barem dijelom spriječila nastavak širenja teške bolesti.

Studije pokazuju da jako velike efekte mogu imati i relativno jeftine procedure i postupci. Prema nekim istraživanjima, postoji čak 200 raznih postupaka i procedura, poput cijepljenja ili osnovnih operativnih zahvata, koji bi zdravstvenu potrošnju u siromašnim državama povećali za prosječno dolar tjedno, a smanjili bi broj preranih smrtnih slučajeva za čak četvrtinu. Pola tog iznosa trebalo bi se usmjeriti u institucije primarne zdravstvene zaštite, a ne bolnice.

Poslovica da je bolje spriječiti nego liječiti ima i svoju vrlo materijalnu stranu. Cjepiva su danas često vrlo pristupačna i daleko je jeftinije, primjerice, cijepiti mnogo stanovnika i spriječiti širenje neke zaraze nego umjesto toga kasnije tretirati bolesne, a da se i ne spominje ljudski gubitak u slučaju da su bolesti smrtonosne.

Dokaz o koristi univerzalnog zdravstva postoje i jasno su vidljivi. Čile i Kostarika imaju otprilike jednaku očekivanu životnu dob stanovnika kao i Sjedinjene Američke Države, ističe Economist, a po stanovniku troše tek osminu iznosa koji troši SAD. U Tajlandu se godišnje na zdravlje troši ekvivalent od dvjestotinjak eura po stanovniku pa opet država ima rezultate koji su gotovo usporedivi s nekim mnogo bogatijim državama.

Tajland je odličan primjer koji ukazuje na korist javnog zdravstvenog osiguranja. Prije petnaestak godina država je zamijenila dotadašnji sustav jedinstvenim sustavom javnog zdravstvenog osiguranja koje danas pokriva čak 98 posto stanovništva, dok su istovremeno izdvajanja za zdravstvo ostala na istoj razini, odnosno oko četiri posto BDP-a. Ruanda je pak uvođenjem osnovnog zdravstvenog osiguranja za više od 90 posto stanovništva u manje od dvadeset godina snizila smrtnost djece pri porodu sa 120 na manje od 30 slučajeva u 1000 poroda.

U raspravama o koristima univerzalnih zdravstvenih sustava najčešće se ističe razlika između europskih, koji su javno financirani i osiguranjem pokrivaju sve stanovnike, te sustava u SAD-u, gdje dominira privatna inicijativa. Prosječni iznos koji se troši na zdravlje Amerikanaca daleko je najviši u svijetu pa opet izostaju efekti, s time da velik broj Amerikanaca nesrazmjeran dio svojeg kućnog budžeta troši za zdravlje, a dio njih i dalje nije osiguran.

Visoki troškovi zdravstvenih usluga nisu samo karakteristični za SAD. Svjetska banka i Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuju da 800 milijuna ljudi godišnje troši više od 10 posto zarade na zdravstvene usluge, a gotovo 100 milijuna ljudi godišnje završi u ekstremnom siromaštvu jer su prisiljeni plaćati zdravstvene usluge izravno iz vlastitog džepa. Bogate zemlje odvajaju razmjerno više za zdravlje od siromašnijih. No rastuće bogatstvo nije jedini razlog bolje brige za zdravlje.

Angus Deaton, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, u svojoj knjizi 'Veliki bijeg' (The Great Escape) ukazao je na vezu između očekivanog trajanja života i iznosa bruto domaćeg proizvoda po stanovniku. U prosjeku, rast prosječnog BDP-a znači i dulji život. Viši prihodi znače da su građanima hrana i lijekovi pristupačniji, a države su u mogućnosti pružiti bolje mjere u javnom zdravstvu. No rast očekivanog trajanja života nije bio vezan samo uz rast bogatstva, a Deaton to tumači time da je jedan od faktora i primjena znanja. 'Postoje načini da se osiguraju dobre zdravstvene usluge i s niskim dohotkom i načini da se potroši puno novca, ali bez svrhe', kaže Deaton.

U Economistu ističu da je za univerzalne zdravstvene sustave bolje kad se odjednom uvedu za što širi sloj stanovništva, čak i ako to znači da su usluge vrlo rudimentarne, nego postepeno uvođenje usluga po određenim grupama u nadi da će se osiguranje u budućnosti širiti na sve veću grupu osiguranika. Postepeno uključivanje dovodi do neefikasnosti i nepravde, a unutar pokrivenih grupa moguće je stvaranje otpora širenju zdravstvenog osiguranja na druge dijelove stanovništva.

Ono što je vrlo jasno iz brojnih studija i istraživanja to je da univerzalni sustavi javnog zdravstvenog osiguranja donose višestruke koristi za društvo. Stoga je nejasno zašto se mnoga društva i dalje opiru njihovom uvođenju.