Proces opoziva američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji traje posljednjih nekoliko tjedana, u srijedu je dosegnuo svoj dosadašnji vrhunac nakon što mu je Zastupnički dom američkog parlamenta glasanjem iskazao nepovjerenje. Svoju odluku donio je nakon saslušavanja i ispitivanja svjedoka, a Trumpa su optužili za zloupotrebu ovlasti i ometanje rada Kongresa (parlamenta). Idući korak u procesu je prebacivanje slučaja na Senat, odnosno gornji dom američkog parlamenta.

Ako je suditi po dosadašnjim izjavama čelnika Republikanske stranke, do konačnog opoziva Trumpa ipak neće doći. Da bi do toga došlo, s prijedlogom opoziva trebalo bi se složiti 67 od ukupno 100 senatora, a republikanci, zahvaljujući čijoj nominaciji je Trump i došao u Bijelu kuću, u Senatu ionako imaju natpolovičnu većinu. Barem dvadesetak njih trebalo bi se oglušiti na službeni stav svoje stranke kako bi Trump bio smijenjen.

No već i sama odluka o opozivu koju je donio Zastupnički dom je povijesna jer se to u prošlosti američke politike, kad su u pitanju predsjednici (opozvani mogu biti još neki dužnosnici poput sudaca, zastupnika i drugih), dogodilo još samo dva puta. Prvi put to je bilo kad je sedamnaesti predsjednik Andrew Johnson 1868. optužen za kršenje zakona koji mu nije dozvoljavao da bez odobrenja Senata smijeni određene dužnosnike.

U puno bližem i poznatijem slučaju Bill Clinton je krajem devedesetih optužen za laganje pod zakletvom i ometanje istrage u slučaju njegova neprimjerenog odnosa s pripravnicom Monicom Lewinsky. Andrew Johnson i Clinton oslobođeni su optužbi u Senatu.

Proceduru opoziva predsjednika u Sjedinjenim Američkim Državama najlakše je shvatiti tako da se donji, Zastupnički dom parlamenta usporedi s državnim tužilaštvom u nekom tipičnom sudskom procesu. Zastupnici su u proteklih nekoliko tjedana saslušanjem svjedoka skupili dovoljno dokaza da 'podignu optužnicu', što je u srijedu i učinjeno glasanjem. 'Tužba' sada ide na postupanje Senatu koji bi je trebao prihvatiti i onda 'presuditi' po njoj.

Proces opoziva predsjednika SAD-a pokrenut je u još pet slučajeva, no nakon istrage u zastupničkom domu nije došlo i do formalne optužbe. Kad je u pitanju zloglasni Richard Nixon, proces opoziva bio je pokrenut i prikupljali su se dokazi, no Nixonova ostavka ga je prekinula.

Mada se za opoziv predsjednika u javnosti i medijima čuje samo u rijetkim slučajevima kad su u pitanju velike svjetske sile, u svijetu politike on je puno češći. Prema podacima koje je skupio profesor međunarodnog prava Tom Ginsburg sa Sveučilišta u Chicagu, od 1990. godine u 63 države podneseno je čak 272 prijedloga o opozivu 132 šefa država. Prije samo desetak dana donji dom čileanskog parlamenta odbacio je pokušaj opoziva predsjednika Sebastiána Piñere, kojeg su optužili da se nije dovoljno brinuo o zaštiti ljudskih prava tijekom prosvjeda koji već nekoliko tjedana traju u toj latinoameričkoj državi.

Sam institut opoziva seže čak do 14. stoljeća, kad je engleski parlament opozvao nekoliko ministara tadašnjeg kralja Edvarda III. Analize pokazuju da danas ustavi 94 posto država s predsjednicima uključuju mehanizme kojima ih se može ukloniti s dužnosti.

U odnosu na spomenuti broj pokušaja opoziva, do stvarnog uklanjanja šefa države s dužnosti dolazi relativno rijetko, no u posljednjih tridesetak godina u prosjeku se to ipak događalo jednom u dvije godine. Posljednji značajan takav primjer dogodio se prije tri godine, kad je u Južnoj Koreji s predsjedničke pozicije smijenjena Park Geun-hye. Park je nakon nekoliko sudskih procesa osuđena na više od dva desetljeća zatvora, između ostalog zbog zloupotrebe ovlasti, odnosno otkrivanja državnih tajni prijateljici i udruživanja s njom kako bi od velikih kompanija iskamčile mito.

Nešto prije toga opozvana je i brazilska predsjednica Dilma Roussef, a koju je tamošnji senat okrivio za kršenje proračunskih zakona. Javnost je Roussef optuživala i za sudjelovanje u velikom korupcijskom skandalu koji već godinama trese Brazil, poznatom pod nazivom Autopraonica, no glavni državni tužitelj nije smatrao da se predsjednicu može opozvati zbog kriminalnih radnji počinjenih prije nego što je došla na funkciju.

Za korupciju je bio optužen još jedan bivši brazilski predsjednik, Fernando Collor de Mello. On je na poziciji predsjednika proveo nešto više od dvije i pol godine, da bi krajem 1992. dao ostavku nakon što je pokrenut proces opoziva. Usprkos njegovoj ostavci, procedura je nastavljena i senat ga je proglasio krivim te mu zabranio političko djelovanje. Vrhovni brazilski sud ga je, zbog nedostatka dokaza, ipak oslobodio optužbi.

Sličan potez podnošenja ostavke prije nego što se dovrši proces opoziva pokušao je i bivši peruanski predsjednik Alberto Fujimori. Optužen za korupciju, Fujimori je krajem 2000. iz Perua pobjegao u Japan, odakle je telefaksom pokušao podnijeti ostavku, no ona je odbijena. Fujimori je nekoliko godina kasnije uhićen i osuđen zbog korupcije i kršenja ljudskih prava te mu je dosuđena zatvorska kazna od 25 godina. Zbog korupcije je početkom milenija opozvan i nekadašnji predsjednik Filipina Joseph Estrada, a slično je tada prošao i ondašnji predsjednik Indonezije Abdurrahman Wahid.

Procesi opoziva razlikuju se od države do države. Negdje konačnu odluku – 'presudu' – donosi senat, negdje vrhovni, negdje ustavni sud. Dotadašnjim predsjednicima može se onda naknadno suditi i kao civilnim osobama. Jednako tako, posljedica opoziva šefa države mogu biti novi izbori, ali dužnost može preuzeti i dotadašnji zamjenik predsjednika.

Kako god bilo, predsjednička pozicija u državama u kojima oni imaju i velik dio izvršne vlasti, usprkos popularnosti, donosi i odgovornost. Činjenica je to koju ne bi smjeli smetnuti s uma neki sadašnji, a i mogući budući predsjednici.