Premda je guverner Boris Vujčić izašao s podacima prema kojima su banke za odobrene kredite u 'švicarcima' gotovo jednako izložene obvezama u švicarskom franku, dio stručnjaka sumnja u autentičnost tih podataka, smatrajući da banke jako dobro zarađuju na kreditima u 'švicarcima'

Sumnje u 'bankarsko poštenje' guverner Vujčić pokušao je otkloniti u više navrata pa je tako i gostujući u HTV-ovoj emisiji 'Javna stvar' ponovio da su banke imale 'zatvorenu poziciju' u švicarskim francima, što znači da su otprilike jednako dugovale u švicarskim francima koliko su imale potraživanja u njima.

Profesor Ivan Lovrinović uvjeren je da Vujčić ne govori istinu te da izvori kredita nisu bili u francima, već u eurima ili kunama. Svoju tvrdnju obrazlaže činjenicom da u strukturi deviznih pričuva nije vidljivo da su banke nabavljale franke jer da su to činile, nekoliko milijardi franaka ušlo bi u Hrvatsku.

Pritom se poziva i na sudski postupak pred Trgovačkim sudom u 'slučaju Franak' u kojem je sudac Dobronić na temelju podataka dobivenih od banaka utvrdio da je obveza u francima oko 11 milijardi kuna, a vrijednost odobrenih kredita iznosi 30 milijardi kuna. 'Banke su navele da su samo manjim dijelom sredstva pribavljale kupovinom švicarskog franka, dok su veći dio sredstava tužene banke pribavile putem zamjene valuta (valutni swap), uglavnom zamjenom EUR-a za CHF', navodi se u presudi suca Dobronića na 158. stranici.

Vujčić, pak, tvrdi da se kao i kod valutnih swapova, kao i kod kupovine franaka, radi o zaduživanju u franku, odnosno, da su banke tako svoje obveze indeksirale u švicarskoj valuti, što de facto znači da moraju vratiti franke.

'Banke su uzimale švicarski franak i plasirale kredite u kunama, ali su istovremeno indeksirale svoje obveze u švicarske franke jer su morale isto tako vratiti švicarske franke', pojasnio je Vujčić HTV-ovu novinaru.

Ako su guvernerovi podaci točni, odnosno, ako na rastu švicarskog franka ne zarađuju domaće banke, postavlja se pitanje tko je ostvario ekstra zaradu na rastu tečaja. Na dobitku su oni koji su bakama prodavali valutne swapove, a to su u pravilu banke majke. Naime, one su domaćim bankama kroz swap ugovore mijenjale eure za franke, pri čemu je ugovoreno da se nakon ugovorenog perioda ista količina eura i franaka razmijeni u suprotnom smjeru. U međuvremenu je tečaj franka narastao gotovo 70 posto. Tih 70 posto je ekstra profit banke majke jer je ugovoreno da se razmjenjuje ista količina eura i franaka.

Domaće banke tako su se zaštitile od tečajnog rizika i nisu zarađivale na rastu 'švicarca', ali su ipak profitirale na kamati koja je narasla zbog rasta tečaja, a samim time i glavnice kredita.

S druge strane, jedini gubitnici u cijeloj priči su korisnici kredita koji su u potpunosti na svoja leđa preuzeli i valutni i kamatni rizik.

Što se onda događa kad se tečaj franka zamrzne na razini od 6,39 kuna kao što je to učinila Vlada? U konačnici, samo se ograničava ekstra profit koji dijele banke majke i domaće banke.