Cvelić Bonifačić dočekala nas je u obiteljskoj kući u Puntu. Kako je odmicao razgovor, postajali smo sve fasciniraniji time s koliko žara i ljubavi govori o kampingu, kojem je posvetila cijeli svoj radni vijek. Samo zbog toga nagradili bismo je 'kamping Oscarom', kako se često opisuje tradicionalna ADAC-ova svečanost Camping Gala, na kojoj joj je dodijeljeno veliko priznanje.

Svoj prvi posao na neodređeno, nakon diplome na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, Cvelić Bonifačić dobila je 1985. kao šefica kampa Pila u Puntu. Prije toga imala je iskustvo rada u turizmu, što u obiteljskom pansionu, što kao turistički vodič i hotelska recepcionarka, no ne i u kampingu.

Kamp Pila pokazao se samo kao odskočna daska za narednih više od 20 godina u kojima je bila članica uprava više hotelijerskih kuća s kampovima. U dva mandata bila je i predsjednica Kamping udruženja Hrvatske (KUH), u kojem je još i danas voditeljica edukacija i predavačica. U Valamar Rivieri godinama je bila direktorica operacija, ali i marketinga i prodaje za 15 njihovih kampova.

Uz poslovnu karijeru, Cvelić Bonifačić paralelno je razvijala onu sveučilišnu. Magistrirala je i doktorirala na Fakultetu za menadžment u turizmu i hotelijerstvu u Opatiji, na kojem je osmislila predmet Kamping menadžment.

Već pet godina vodi program cjeloživotnog obrazovanja Menadžment kamping resorta, koji je do sada pohađalo više od 150 menadžera i poduzetnika iz Hrvatske i Slovenije. Uz to, Cvelić Bonifačić vodi Erasmus+ projekt Campmaster, koji bi za nešto više od godinu dana trebao rezultirati osnivanjem prvog kamping studija na razini Europe.

Sve je to u obrazloženju nagrade naveo i njemački ADAC te je Cvelić Bonifačić nazvao 'misaonim liderom u kamping industriji u pogledu održivosti'.

Kako ste se osjećali kad ste čuli da ćete ući u ADAC-ovu Kuću slavnih?

Bila sam jako dirnuta. Nisam to uopće očekivala. U Europi ima jako puno ljudi koji rade na dobrobit kampinga i imaju velika postignuća. ADAC je najveći autoklub na svijetu s 22 milijuna članova, od toga je tri milijuna kampista, i ima značajan utjecaj u turizmu. Koliko je to priznanje meni, toliko je to priznanje i poticaj hrvatskom kampingu i svim kolegama u zemlji u kojoj gotovo nitko ne kampira (smijeh).

Dobro ste poentirali. Kod nas zaista malo ljudi kampira. Koliki je uopće njihov broj?

Prema nekim istraživanjima, samo 2,5 posto od ukupnog broja stanovništva. U vrijeme korone to se nešto promijenilo jer su ljudi otkrili mobilne kućice. Cijena smještaja u njima je znatno povoljnija nego prije pandemije. Kampovi koji su u posljednjih godinu, dvije odlučili raditi i zimi imaju jako puno domaćih gostiju.

Zašto Hrvati ne vole kampiranje?

Američke studije pokazuju da moraš početi kampirati dok si još dijete, negdje do 13. godine, da bi u tome pronašao ljepotu i postao cjeloživotni kampist. Kod nas to nije slučaj. Nemamo kulturu ljetnih dječjih kampova kao Amerikanci, kojima je to dio nacionalne strategije zdravlja. Zatim imate pokret izviđača. U Belgiji ili Njemačkoj vidjet ćete male izviđače usred zime kako stupaju u kratkim hlačama i suknjama. Nažalost, kod nas taj pokret nije toliko jak. Onda uz sve to dolazi naša specifičnost da smo zbog lijepe obale gradili odmarališta. Mnoge hrvatske tvrtke u bivšoj Jugoslaviji imale su svoja odmarališta. Hrvati su se navikli na takav smještaj i zbog toga nam je prirodnije otići u hotel ili apartman, a ne u kamp.

Kako to da su naši susjedi Slovenci ludi za kampiranjem? Oni su, ako se ne varam, nakon Nijemaca drugi gosti po broju noćenja u našim kampovima.

To je točno. Slovenci u bivšoj Jugoslaviji nisu imali odmarališta, već su dolazili s kamp kućicama. Kad sam bila šefica kampa Pila, sjećam se da su za 1. maj slovenski sindikati dovozili kamp kućice. Kad bi sve sredili i postavili predšatore, opustili bi se uz pjesmu i piće, a okrenulo bi se i janje (smijeh). U tim kućicama bi se zatim cijelo ljeto izmjenjivali slovenski radnici s obiteljima. I tako su Slovenci postali kampisti, a Hrvati hotelski i apartmanski gosti.

I sad, kad smo otkrili kampove, opet biramo mobilne kućice jer su slične apartmanima.

(smijeh) Da. One su nam draže i od kampera i od šatora. Ipak, očekujem da će se naši građani sve više okretati kampiranju. Mnogi trendovi idu na ruku razvoju kampinga. Uz pandemiju, koja je naglasila kampove kao poželjan oblik smještaja, tu je i Europski zeleni plan koji ide u smjeru boravka u prirodi, sigurnosti, izbjegavanja masovnosti. Imamo šansu krenuti tim putem prema okolišu pažljivog razvoja smještaja koji neće donijeti dodatnu betonizaciju.

Kako su izgledali hrvatski kampovi sredinom 80-ih, kad ste počeli raditi?

U to vrijeme kampovi su bili obične livade na prekrasnim lokacijama. U početku se na njih gledalo samo kao na rezervaciju prostora za buduću turističku izgradnju. Međutim bili su strašno traženi. Naprimjer, 1985. je bila rekordna godina za hrvatski turizam. Kampovi su tek 2015., nakon 30 godina, dostigli te brojke noćenja. Naš najveći kamp, Lanterna u vlasništvu Valamara, tada je primao 18 tisuća ljudi, a danas je na 11 tisuća. Znači kvantitativno smo bili top, ali kvalitativno smo bili jako loši. Naši kampovi nisu imali nikakav sadržaj.

Što im je nedostajalo u odnosu na inozemnu konkurenciju?

Sve (smijeh). Najbolji kampovi u Španjolskoj tad su već imali akvaparkove i sređenu hortikulturu dok smo mi imali problema s nestašicom vode, odvozom smeća, nije bilo telefonskih govornica… Ali gosti su bili divni. Znate, pravi kampisti imaju neke druge vrijednosti. Oni ne vole zidove, izolaciju, nego teže socijalizaciji, upoznavanju susjeda i sklapanju prijateljstava. To im je na prvom mjestu. Naravno, naši kampovi su s godinama dostigli svjetsku konkurenciju i po pitanju kvalitete danas su u samom europskom vrhu.

Pretpostavljam da je biti direktor kampa 80-ih i danas nebo i zemlja?

Apsolutno. To vam je bila ludnica (smijeh). Od zaposlenih imala sam tri kućna majstora, čistačicu i recepcionarku, a kamp Pila tada je primao 3000 ljudi. Sve se radilo ručno. Recepcija je bila kontejner bez klime. Kad je bio vrhunac sezone, bili smo zatrpani dokumentima i pasošima da se nismo mogli mrdnuti. Prikupljeni novac u vreći vozila sam motorićem u upravu (smijeh). I opet, uz sve nedostatke, sve smo uspijevali odraditi. Tada su kampovi jako dobro radili. Bili smo zamašnjak hotelskih poduzeća iako nam nije poklanjana adekvatna pažnja. Sjećam se izreke kad sam radila u Valamar Rivieri: 'Kad Lanterna kihne, tada Riviera dobije upalu pluća.' Mislim da je tako i danas za sve hotelske tvrtke koje imaju kampove.

U Hrvatskoj više od četvrtine turističkih noćenja dolazi iz kampova. Upravlja li država dobro tim resursom?

Rekla bih da još uvijek ne. Još nismo riješili pitanje turističkog zemljišta, što koči investicije. Imamo i dosta dubioza kada je riječ o kampovima u domaćinstvima i na obiteljsko-poljoprivrednim gospodarstvima (OPG). Mislim da je došlo vrijeme da na stručan, multidisciplinaran i međuresorni način nađemo dugoročna strateška rješenja. Jer od nekih 800 kampova više od 400 njih imamo u domaćinstvima i OPG-ima. Od tih 400 mnogi uopće nisu pravi kampovi, što čini štetu proizvodu.

U čemu je konkretno problem?

Ako imate dovoljno velik teren, možete dobiti dozvolu za kamp u domaćinstvu od 10 smještajnih jedinica. Zakonodavac je pak donio propis da od toga 40 posto mogu biti mobilne kućice. I onda se događa to da se stave četiri mobilne kućice na okućnicu i ništa više. To se vodi kao kamp, a kampa nema. Po meni je to skrivena apartmanizacija, a ne sustavni razvoj kampinga. Ali zakonodavac je to dozvolio.

Što bi po vama bilo rješenje?

Po meni bismo trebali razvijati male, obiteljske, boutique kampove na prostorima izvan naselja u zonama namijenjenim turizmu. Svaka lokalna samouprava trebala bi imati viziju razvoja mjesta jer je pitanje urbanizma pitanje svih pitanja. Urbanizam je u ingerenciji lokalne uprave, ali ona često nema kapacitet za donošenje strateških odluka i pod pritiskom je investitora. Na terenu se svašta događa. Imate parcelizacije poljoprivrednog zemljišta u Istri i stavljanje mobilnih kućica na 400 kvadrata. To nije dobar put jer na takav način oskvrneš cjelokupnu destinaciju.

Je li kad kontaktirao s vama i pitao za savjet neki gradonačelnik ili načelnik?

Ne. Nikad me nisu pitali za savjet. Da bi se u nekoj općini osnovao kamp, ona mora u svom urbanističkom planu na zemljište staviti oznaku T3. Ali se to gotovo niti u jednom urbanističkom planu ne događa. Čak su i postojeći kampovi u zoni T1, što je gradnja hotela. Oni ne razumiju to da su kampovi na mnogim mjestima sačuvali okoliš i obalu. Gradnja kampova čuva prostor i oplemenjuje ga.

Znači, naši gradonačelnici i načelnici više vole hotele i apartmanska naselja od kampova?

Da. A ovaj je trenutak jako osjetljiv za Hrvatsku. Gubimo stanovništvo i imamo sve manje radne snage. Prisiljeni smo je uvoziti. Nismo Turska ili Španjolska koja razvija turizam u milijunskim gradovima s ogromnim zaleđem i potencijalnim radnicima. Takav bazen više nemamo ni u BiH ni u Srbiji. U ovom trenutku razmišljati o objektima koji trebaju stotine radnika potpuno je iluzorno. Mislim da to nije dobro za razvoj naših malih mjesta i otoka. Ponavljam, po meni su dobro rješenje boutique kampovi jer ne generiraju velik pritisak za vanjskim zapošljavanjem, čuvaju prostor i čine razvoj održivim.

Dosta je teških tema, idemo na lakše. Što je s nudističkim kampovima? Od 800 kampova, samo je devet takvih.

Sigurno imamo puno više potencijala u tom segmentu nego što ga sad koristimo. Za početak, imamo dvije sjajne marketinške priče kad su nudistički kampovi u pitanju. Prva je vezana za kralja Edwarda VIII i njegovu suprugu, Amerikanku Wallis Simpson, zbog koje je abdicirao 1936. Oni su posjetili Rab i tom su se prilikom kupali goli, za to su dobili dopuštenje gradskih vlasti. Tako da je britanski kralj prvi nudist na Jadranu (smijeh). Druga priča je ona o kampu Koversadi kod Vrsara, prvom komercijalnom nudističkom kampu u svijetu otvorenom 1961. godine. Nažalost, te dvije odlične marketinške priče nismo iskoristili i malo se ulagalo u nudističke kampove. Izuzetak je Valalta u Limskom kanalu, za koju zna malo Hrvata, a najbolji je, i to ne samo nudistički, kamp u Hrvatskoj.

Ima, dojam da biste mogli danima govoriti o kampovima. Zaista ste zaljubljeni u kamping.

Živim s tim cijeli život. Svidjele su mi se vrijednosti koje ljudi pronalaze u takvom načinu odmaranja i boravka u prirodi. To su općeljudske vrijednosti kao što su prijateljstvo, zajedništvo, briga za drugog, briga za okoliš, uživanje u malim stvarima… Ako niste znali, u kampu suđe peru obično muškarci i djeca jer je takav običaj (smijeh). Uglavnom zbog tih općeljudskih vrijednosti ne volim kad se kamping banalizira i bagatelizira.

Stignete li vi s obitelji otići na kampiranje?

Ne koliko bih željela. Ljeti suprug i ja radimo. Bavimo se obiteljskim turizmom. Zato zimi obično odemo na neko duže putovanje.