Vujčić ne misli da je kriza u Agrokoru mala stvar, no razočaran je, kako kaže, jer je pet godina vodio rovovski rat s bankama i ograničavao im da kreditiraju Ivicu Todorića, a neki ga danas prozivaju zbog uloge HNB-a. Da se nije borio s bankama, neke od njih danas bi bile za sanaciju ili stečaj. 'Rat s bankama' cijelo se vrijeme odvijao u pozadini, a ekipa u HNB-u nije posustajala ni nakon brojnih kritika, napada pa čak i provale u kuću viceguvernera zaduženog za nadzor.  

U idućoj godini Vujčić planira javnosti i kritičarima objasniti zašto nam je potrebno uvođenje eura. Svima koji tvrde da trebamo zadržati kunu, poručuje da smire emocije i argumentirano pojasne zašto je kuna bolja od eura. Građane koji svoj novac ulažu u bitcoin i ostale kriptovalute, jasno poručuje: 'Možete se kockati, možete se kladiti pa se možete i kladiti da će uvijek biti netko tko će od vas kupiti valutu s kojom ne možete napraviti ništa.' 

U monetarnim projekcijama za razdoblje do 2020. navodite da smo dosegnuli plafon rasta. Kako smo uspjeli tako brzo udariti u plafon?

Rast BDP-a pogurao je ciklički oporavak nakon ulaska u Europsku uniju i sada smo došli do razine na kojoj će de facto stagnirati. Sam ulazak u EU bio je i za sada ostao glavna strukturna reforma koja se dogodila nakon puno godina. Karakter gospodarstva potpuno je promijenjen. Iz zemlje deficita postali smo zemlja suficita u trgovini s inozemstvom. Mnogi toga nisu svjesni, ali mi danas više izvozimo nego uvozimo. Sredinom 2000-tih, prije krize, imali smo velik deficit u trgovini s inozemstvom. Smanjili smo uvoz kad smo dosegli limite duga, vanjski i javni dug su narasli na razine na kojima je trebalo početi mijenjati model rasta. Sada smo u fazi rasta izvoza zahvaljujući ulasku na veliko tržište. Međutim, same po sebi, te stope rasta neće moći ostati na postojećim razinama bez značajnijeg ubrzanja investicija. Predstoji nam  povećanje povlačenja sredstava iz strukturnih kohezijskih fondova EU-a, ali bez rasta privatnih investicija, sve to skupa nije dovoljno da značajno digne stopu rasta, odnosno da se rast nastavi bez usporavanja.

Kako biste vi ubrzali gospodarstvo?

Ako neće biti novog zamašnjaka, koji bi prvenstveno trebao biti zdrav, kao što je to ulaskom u EU bio rast izvoza, neće biti ni većeg održivog rasta. Taj zamašnjak bi sada trebale biti investicije. Osobna potrošnja lagano će rasti, no može značajno rasti samo na bazi duga, isto kao i javne investicije, koje su bile poticaj rastu 2000-ih gradnjom autocesta. No ostavile su i visoki dug. Privatne investicije su najzdravije jer ne stvaraju novi dug, a kreiraju osnove za rast standarda života u budućnosti. To je ono na čemu bi se trebao temeljiti idući ciklus rasta, međutim, on se neće dogoditi dok investicijska i poslovna klima nije poticajna.

Zašto nas ulagači izbjegavaju?

Prinosi na ulaganja u Hrvatskoj su niži nego u usporedivim zemljama. To je jednostavno nešto čega su investitori svjesni, da je potencijal investiranja u Hrvatsku slab. Dok je tomu tako, teško je očekivati veliki interes za ulaganja. U usporedivim zemljama strane investicije nisu stale, iako ih ima manje nego sredinom 2000-ih. Investitor ide tamo gdje je klima povoljna, gdje je kompleksnost propisa manja, gdje je adekvatnost radne snage bolja, porezni sustav poticajan i, što je možda najvažnije, gdje postoji predvidivost. Investitor traži predvidivost. Nećete uložiti novac u zemlju u kojoj se propisi svako malo mijenjaju, a često su i kontradiktorni, u kojoj se stav države prema investicijskom projektu, od središnje do lokalne države, mijenja od godine do godine ili u kojoj ćete krenuti u trgovački spor ili naplatu duga, a da ni otprilike ne znate kako će to završiti. Radije ćete otići u zemlju u kojoj je sve to povoljnije i predvidivije, nego da trošite vrijeme i novac u tako nepovoljnom okruženju.

Govorite o strukturnim reformama već godinama. Da ste u poziciji, što biste vi napravili?

Mènī je velik. Pitanje je politike kojim redoslijedom po meniju birati. Manja kontradiktornost propisa, manja kompleksnost  te smanjivanje nepotrebne regulacije, bitno bi pridonijeli poslovnoj klimi. Druga stvar je predvidivost o kojoj sam upravo govorio. Osim toga, prema anketi HNB-a, treći najveći problem poduzetnika postala je adekvatna radna snaga.

Zbog emigracije ili nedovoljno stručnih kadrova?

Mi smo u situaciji da čim smo se počeli oporavljati, više nemamo dovoljno radnika. Samo djelomično zbog emigracije. Nema adekvatne obrazovane stručne radne snage. To upućuje na dvije stvari – na problem obrazovanja koje ne proizvodi adekvatnu ponudu rada i na fleksibilnost tržišta rada koju treba i dalje poboljšavati. Cijela regulacija, pak, ovisi o efikasnosti javne uprave u kojoj treba zasnovati sustav nagrađivanja prema kvaliteti i efikasnosti. Mora se stvoriti sustav po kojem se najbolji nagrađuju, a najgori otpuštaju. Kvalitetni radnici u javnoj upravi moraju biti bolje plaćeni, a ti poslovi ne moraju biti doživotna zaposlenja kako se to sada shvaća. Osim toga, tu je i pitanje javnih poduzeća. Njih treba ili privatizirati ili im omogućiti dobro korporativno upravljanje kako bi bila usporediva sa sličnim efikasnim poduzećima u drugim zemljama. Takve firme često ne možete uspoređivati s privatnim poduzećima jer imaju (kvazi)monopolsku poziciju. Tu dolazimo i do dugoročnih problema, a jedan od njih je svakako zdravstvo koje kontinuirano generira dospjela nenaplaćena potraživanja. Ona se s vremenom kumuliraju i de facto svakih par godina saniraju i ciklus opet kreće.

U svojim projekcijama naglasak stavljate i na nisku stopu zaposlenosti?

Imamo drugu najnižu stopu zaposlenosti u EU-u, bolji smo jedino od Grčke. Kod nas je samo 57 posto ljudi radne dobi zaposleno. To je vrlo malo u odnosu na druge zemlje. Puno se priča o emigraciji koja jest problem, ali ona je porasla zbog  ulaska u EU. To se događalo i u većini drugih zemalja nakon otvaranja granica. I Poljaci ili Litvanci su sredinom 2000-tih išli u Veliku Britaniju, Hrvati deset godina kasnije odlaze u Njemačku. Sad se to tržište otvorilo i ljudi su otišli, ali u biti glavni je problem to što mi imamo tradicionalno vrlo nisku stopu zaposlenosti. To je stanje isto već 15-20 godina i ništa se ne radi na njegovu popravku. Moramo početi zapošljavati ljude - i one koji su nezaposleni i one koji su izašli s tržišta rada. Vrlo jednostavno, BDP je umnožak proizvodnosti rada i broja radnika. Ako želimo da nam gospodarstvo brže raste, mi u jednadžbu moramo uključiti više ljudi. U Češkoj je stopa zaposlenosti viša od 70 posto. Znači, mi bismo morali biti puno proizvodnji ako hoćemo rasti kao Češka uz manje zaposlenih, inače nema teorije. Puno ljudi smo maknuli s tržišta rada kroz socijalna davanja i destimuliranje rada. Moramo poraditi na tome da se ta stopa digne pa će biti i manje emigracije.

U čemu su naše razlike u odnosu na Češku?

Razlikujemo se u mnogočemu. Oni otvaraju više novih radnih mjesta zbog većih investicija. Češka je jedna od najpoželjnijih investicijskih destinacija. Opet se vraćamo na poslovnu, odnosno investicijsku klimu. Uz to, oni imaju i relativno manje proračunskih, socijalnih davanja, koja ljudi kod nas dobivaju pa nisu na tržištu rada, ali su zapravo negdje sa strane, u sivom sektoru ekonomije, koji je kod nas veći u odnosu na Češku. 

Krajem listopada s Vladom ste predstavili strategiju uvođenja eura. Što konkretno HNB mora napraviti u idućoj godini po tom pitanju?

Ove godine izradili smo strategiju i sada smo u javnoj raspravi. Potrebno je postići dovoljnu potporu javnosti za uvođenje eura. HNB i Vlada moraju objašnjavati kako i zašto bi se uveo euro, jer se odmah javilo i puno skepse i strahova. Time ćemo se intenzivno baviti u prvom dijelu 2018. Drugi dio posla su razgovori s kolegama u EU-u. U europskim ugovorima definirani su Maastriški kriteriji koje treba zadovoljiti u roku od dvije godine. Ono što nije eksplicitno navedeno su preduvjeti za ulazak u tečajni mehanizam (ERM). U ERM nitko nije ušao od 2005, a Europska komisija nedavno je čak i predvidjela poseban mehanizam pomoći za zemlje koje žele uvesti euro. To je instrument za provođenje strukturnih reformi. Drugim riječima, moramo im pokazati da imamo kapacitet i volju za reforme. No uvijek kažem i to doista smatram ključnim - reforme moramo provesti zbog sebe samih, a ne samo zbog uvođenja eura.

Reforme mora provesti Vlada. Kako ocjenjujete rad aktualne vlade, poteze poput porezne reforme i donošenje lex Agrokor?

Moj posao nije da ocjenjujem Vladu, ali kad gledam kako ih javnost promatra, čini mi se da je previše fokusa na premijeru, potpredsjednici Vlade i ministru financija. Postoji iz drugih ministarstava u kojima se trebaju dogoditi gospodarske reforme. Bitno je shvatiti da cijela Vlada mora raditi na njima. Porezna reforma išla je u pravom smjeru. Bila je pozitivna. Lex Agrokor hrabro je donesen na početku krize i omogućio je da se ona rješava na jedan uredan način. To je dobro jer su smanjeni troškovi koji bi nastali kada bi kompanije otišle u stečaj, posebno s našim pravosudnim i stečajnim okvirom. U velikoj mjeri ova je godina konzumirana krizom u Agrokoru. Vrijeme je da se fokusiramo na ostalo.

Kakva je bila vaša suradnja s Vladom kada ste radili na strategiji uvođenja eura? 

Sve je bilo korektno, mi smo se početkom ove godine dogovorili da krenemo u taj posao. Suradnja je, moram reći, bila jako dobra.

Odmah po najavi uvođenja eura, krenuo je val kritika...

Kritike su dobrodošle. Prošloga tjedna organizirali smo konferenciju na koju smo pozvali ljude koji imaju drugačije mišljenje, to je poanta javne rasprave. Ako gledamo suštinu, čak i nije bilo puno kritika. Kritičari kažu da nismo spremni za euro. Pa naravno da nismo, tek smo na početku procesa! Iako, mi i sada ispunjavamo sve Maastriške kriterije, što znači da smo nominalno u visokom stupnju spremnosti, ali problem je u usporavanju realne konvergencije zbog dugotrajne recesije kroz koju je zemlja prošla. Drugi prigovor, koji je na općoj emocionalnoj razini, jest da mi moramo zadržati kunu kao nekakav simbol i značajku neovisnosti. No nitko suštinski ne objašnjava zašto bi ona bila bolja od eura.

Zato što se građani boje poskupljenja nakon uvođenja eura?

To su i najozbiljnije bojazni. Raširena je javna percepcija da uvođenjem eura cijene rastu. Ona je često proizvod iskrivljene medijske slike jer ljudi čitaju da su u Njemačkoj ili Sloveniji cijene udvostručene; ono što se plaćalo marku, sad se plaća euro i slično. To jednostavno nije istina. Mi ćemo dokazati da se toga ne treba bojati jer se to u tim zemljama nije dogodilo. To je vrlo opasan mit, posebno za osjetljive kategorije poput umirovljenika.

Kako biste vi, primjerice umirovljeniku, objasnili da uvođenje eura nije bauk?

Ako ste umirovljenik s malom mirovinom, ne vidite direktne koristi od uvođenja eura. Jedino vas je strah da će cijene porasti jer vam je velika stavka kad iz novčanika vadite i 20 kuna. Ljudima moramo objasniti da im standard neće biti narušen i da zbog toga ne moraju biti protiv uvođenja eura. Država će se potruditi da cijene ne rastu svojim nadzornim mehanizmima i povećanjem konkurencije, koja je zapravo najbolji regulator.

No opet bi se moglo dogoditi da kod zaokruživanja cijene odu gore?

Naravno da će kod nekih proizvoda cijene malo otići gore, ali veća konkurencija trebala bi dovesti do toga da veliki dio cijena padne. Iskustva iz Slovačke i Slovenije govore da je pažnja medija uvijek na proizvodima koji poskupljuju, a nikad na onima koji su pojeftinili. Cijene su u tim zemljama u prosjeku rasle 0,2 do 0,3 posto, što je zanemarivo. Analize govore da cijene više rastu za one s višim dohotkom, a manje za osjetljive skupine. Treba nam javna kampanja da se ljudima pokažu podaci. Strah se može i mora ukloniti.

Drugim riječima, koristi od uvođenja eura ne treba očekivati istoga dana kada postane službena valuta?

Neke kategorije stanovništva neće vidjeti korist odmah, ali uvođenje eura dobro je za gospodarstvo. Stvorit će se temelj za povećanje mirovina i svih dohodaka pa će u srednjem roku svima biti bolje. Turističkom sektoru bit će bolje odmah, u prvoj sezoni, jer će ljudi moći plaćati u eurima. Čak 70 posto naših turista dolazi iz područja eurozone. Svi koji rade u vanjskoj trgovini također će odmah osjetiti koristi jer će nestati mjenjačke naknade i smanjit će se naknade za platni promet. Za one koji dižu kredite, vrlo brzo će pasti kamatne stope, čak i prije samog uvođenja eura. Ostali će koristi vidjeti kako bude raslo gospodarstvo.

Što će biti s mjenjačnicama?

Banke i mjenjačnice će izgubiti. Ali uvođenje eura korist je za sve druge. Nećemo valjda ne uvoditi euro da bismo zadržali mjenjačnice. Njima i danas ide loše, osim u turističkim područjima tijekom ljeta.

Kad smo već na kritikama, najviše ste ih pokupili zbog uloge HNB-a u krizi Agrokora. Jeste li stvarno mogli učiniti više? 

Napravili smo sjajan posao s Agrokorom i na to smo stvarno ponosni. Izvršili smo ono što je naša dužnost i zadaća, a to je očuvanje financijske stabilnosti. Spriječili smo preveliku izloženost bankarskog sektora Agrokoru, ali ne samo njemu, nego i poduzećima koja smo mi definirali kao povezana s rizikom Agrokora. Rekli smo znatnom broju banaka: ne možete više kreditirati Agrokor, dapače, morate smanjiti izloženost prema njima. Jer ako se nešto dogodi s rizikom Agrokora, on će se preliti na vas i povući će bankarski sustav za sobom. To smo radili stvarno naporno pet godina i moram reći da nismo imali ničiju pomoć.

Kritičari vam predbacuju da ste ranije trebali upozoriti na probleme u Agrokoru?

Ljudi kao da zaboravljaju kako je Hrvatska izgledala prije dvije, tri godine. Što smo mi jače stezali banke, Agrokor i povezana poduzeća, to su kritike na naš račun bile žešće. Točno smo mogli vezati svoje regulatorne akcije s napadima na nas. Ne da nam se nije pomagalo, nego su nam pokušavali odmoći. Nisu uspjeli, mi smo svoj posao do kraja odradili. Tko išta razumije o regulaciji banaka, vrlo dobro to zna. Što god se dogodilo danas s Agrokorom, ne može ugroziti stabilnost financijskog sustava. Da mi to nismo radili, danas bi stabilnost bila ugrožena i imali bismo banke za sanaciju ili stečaj. Naša uloga nije da kao regulator bankovnog sustava upozoravamo na financijsko stanje u privatnoj kompaniji. Nevjerojatno je da to netko može govoriti, to pokazuje totalnu nekompetenciju ljudi koji o tome pričaju. Kad bi HNB upozoravao na stanje u privatnim poduzećima, ta poduzeća bi vrlo lako propala jer bi se iz njih povukli kreditori. Onda bi nas iste te kompanije mogle tužiti i taj spor bi dobile jer bismo mi bili odgovorni za njihovu propast. Kompanija ima  nadzorni odbor, revizore, kreditore, ima rejting agencije, a ne centralnu banku koja bi se njome trebala baviti. Kad je cijela stvar pukla, oni koji su znali što smo radili, rekli su nam -  eto, sad ćete biti heroji, nakon svega što ste izdržali dok ste to radili. Na to sam im odgovorio - čekajte malo, ovo je ipak Hrvatska.

Je li vas šokirao nalaz revizije u Agrokoru?

Apsolutno. Mi smo gledali bilancu koju su vidjeli svi. Vidjeli smo izloženost banaka i znali smo da se manji dio kreditiranja radi preko faktoringa. Imali smo sumnje u način iskazivanja takozvanog goodwilla i ulaganja u tuđu imovinu, a visoka zaduženost trebala je biti jasna svim profesionalcima. No neki načini knjiženja su nas šokirali. Tako nešto ne možete očekivati.

Trguje li se još uvijek Agrokorovim dugom?

Sekundarno tržište Agrokorova duga postoji. Ono je aktivno i svatko procjenjuje koja je mu je dobra cijena za ulaz, pogotovo sada, kad kreće nagodba. Svatko procjenjuje kada se isplati ući u Agrokorov dug i koliki bi mogao biti otpis potraživanja. To je vrlo zanimljivo tržište, ali moram napomenuti da HNB s time nema ništa, osim opće regulacije uvjeta prodaje potraživanja od strane banaka, koja se ne odnosi na Agrokor nego na sva, u načelu loša, potraživanja. Dobro je da takvo tržište postoji i da se na njemu utvrdi prava cijena potraživanja. Tko loše procijeni rizik, izgubit će, tako funkcionira kapitalizam, tu nema mjesta za državu.

Jeste li imali problema zato što ste dugo radili s bivšim guvernerom Željkom Rohatinskim i s činjenicom da je on po isteku mandata otišao u Agrokor?

Dok smo radili zajedno, napravljen je jako dobar posao za stabilnost hrvatskog financijskog sustava. Dok je on bio guverner, odrađen je niz mjera kojima smo ograničavali rast kredita u vrijeme pregrijavanja ekonomije i visokog rasta duga. Da to nismo radili, dolaskom krize ne bismo bili uspjeli održati refinanciranje Vlade i stabilnost financijskog sustava bez inozemne pomoći, programa MMF-a. To je bila dobra i zdrava politika. To što je otišao u Agrokor je njegova stvar, otišao je svojim putem. U korektnim smo odnosima i danas, ponekad se i vidimo.

Kakav je stav o bitcoinu, kakvu poruku šaljete građanima koji ulažu u tu kriptovalutu?

U rujnu smo ljudima poručili da budu oprezni kada ulažu u bitcoin zato što to nije zakonsko sredstvo plaćanja, nije uređeno Zakonom o platnom prometu, nije zakonski regulirano i nema karakteristike novca. To nije novac, već se samo zove kriptovaluta, nema svojstva valute. Kriptovalute su čisto spekulativno ulaganje. Obično pitam ljude što misle raditi s bitcoinom, čemu on služi. U krajnjoj liniji, od zlata možete napraviti zub, nakit ili nešto korisno. Od bitcoina ne možete ni to. U bitcoin se očito dominantno ulaže vjerujući da će se naći netko tko će platiti još više. To je shema koja kad stane, stat će i ulaganja. No uvijek možete birati hoćete li ići u kockarnicu, kladiti se, pa onda zašto se ne biste mogli kladiti u to  da će se naći netko tko će od vas kupiti bitcoin za više novca.

Guverner ste od 2012. Kako je biti šef HNB-a pet godina?

Moram priznati da je bilo zanimljivo. Neću reći da je to bilo nešto novo jer sam prije toga bio zamjenik guvernera. Posao mi nije bio nepoznat. No postao sam guverner u vrijeme vrhunca krize u Europi, u vrijeme kad su prinosi na dug perifernih zemalja članica EU-a divljali i kada se nije znalo hoće li se cijeli sustav urušiti. Loša potraživanja u bankarskom sektoru, kao posljedica krize, također su bila vrlo visoka. Zbog toga smo išli na povećanje rezervacija. Kako smo krenuli s time, počeli su napadi da ćemo zakočiti kreditiranje i da je to loše za banke. Naravno da se pokazalo da su i bankari i političari koji su to tvrdili, bili u krivu. Danas je percepcija stabilnosti bankovnog sustava u značajnoj mjeri posljedica visoke rezerviranosti loših plasmana, a ona istovremeno pomaže čišćenju bilanci banaka i smanjenju loših potraživanja, koja s druge strane omogućavaju i restrukturiranje dijela tih dugova i poduzeća.

Potom je ojačao švicarski franak, nakon što je Švicarska narodna banka odustala od obrane tečaja. Tada su opet krenuli napadi na HNB, iako sam ja još 2005. vrlo jasno, i to u Hrvatskom saboru, govorio što mislim o tome, ali me tada nitko nije htio podržati, barem ne javno. Dapače, populistički me se kritiziralo da zagovaram zabranu jeftinih kredita za hrvatske građane. Naravno, 2015. su svi bili pametni, tipična naknadna pamet. Došli su i konverzija i različita viđenja o tome kako je provesti, a da se smanje rizici za Hrvatsku. Nedugo potom krenuli su i zahtjevi za promjenom Zakona o HNB-u i neovisnost institucije očito je za neke postala problem, a mi smo cijelo to vrijeme vodili rovovsku bitku s bankama za smanjenje izloženosti prema Agrokoru i povezanim poduzećima. To smo radili unatoč i usprkos svim tim aktivnostima, uključujući i provalu u kuću viceguvernera nadležnog za nadzor. Cijelo vrijeme održavali smo i izuzetno ekspanzivnu monetarnu politiku, dobrim dijelom ekspanzivniju i od Europske središnje banke, u isto vrijeme održavajući tečaj i inflaciju stabilnima. Ove godine značajan fokus bio je na pripremi Eurostrategije. Uzevši sve u obzir, ovih pet godina nije bilo dosadno. Ove godine izabran sam i za člana Nadzornog odbora Europskog vijeća za sistemske rizike, kao i za predsjedavajućeg Bečke inicijative, koja okuplja regulatorna tijela, banke i međunarodne financijske institucije u Središnjoj i Istočnoj Europi. To je također priznanje onome što smo radili sve ove godine, barem u Europi.

Očekujete li reizbor, budući da vam iduće godine ističe mandat? 

To nije na meni. Nisam do sada nikad tražio posao.

Što očekujete od 2018., s čime bismo se svi skupa trebali pozabaviti?

Volio bih da hrvatska javnost postane zahtjevna u rješavanju ključnih problema, umjesto da se bavi efemernima. Imam dojam da manje važne, marginalne teme okupiraju pažnju javnosti. Godinama važne stvari prolaze ispod radara, bez pažnje, a istovremeno živimo u uvjerenju da se stalno događaju važne stvari. Ove godine, primjerice, bavimo se samo Agrokorom, kao da ništa drugo ne postoji. Fokus se gubi i ne izgrađuje se društvena klima u kojoj postoji minimum konsenzusa o onome što treba napraviti. Dinamika, kako medijska, tako društvena i politička, ne omogućava minimalni konsenzus oko temeljnih pitanja razvoja i napretka. Ne moramo se slagati o svemu, ali mora postojati neki minimum koji bi omogućio promjene u državi. Moj je posao raditi na konsenzusu oko eura, ali postoji, naravno, i niz drugih važnih pitanja na koja se predugo čeka.