IJF je na temelju baze podataka Ministarstva financija sistematizirao osnovne podatke o financijskom stanju lokalnih jedinica u 2016. i njihovoj proračunskoj transparentnosti iz 2017. Tabele sadrže podatke o broju stanovnika pojedine lokalne jedinice, prihodima i rashodima po stanovniku te pritom ostvarenom suficitu ili deficitu, kao i podatke o ukupnim prihodima i rashodima te suficitu ili deficitu pojedine općine, grada i županije, kao i ocjenu transparentnosti.  

Autori - Katarina Ott, Mihela Bronić i Branko Stanić, napominju kako se općine mogu uspoređivati s općinama, gradovi s gradovima i županije sa županijama, jer su i nadležne za prikupljanje različitih vrsta prihoda i pružanje različitih vrsta javnih dobara i usluga. 

"Stoga prosječni rashod po stanovniku - županija 1.052 kune, općina 2.979 kuna i gradova 5.141 kunu - odražava i njihove različite nadležnosti", napominju autori, dodajući kako Zagreb ima status i grada i županije te nije uključen ni u prosjek županija niti gradova.

Druga se napomena odnosi na činjenicu da, iako neke lokalne jedinice ostvaruju relativno visoke prihode po stanovniku, to ne mora značiti da dobro posluju. Kao primjer navode općinu Civljane koja je 2016. spadala među 18 općina s najvećim proračunskim prihodom po stanovniku, no više od 75 posto njenih ukupnih prihoda bile su državne pomoći (oko 1,9 od oko 2,5 milijuna kuna).

Autori također napominju da sam proračun lokalne jedinice ne mora uvijek odražavati njeno stvarno financijsko stanje, jer se može zaduživati i mimo proračuna, preko pravnih osoba čija je vlasnica/suvlasnica te ustanova koje je osnovala.

Iako u nekim lokalnim jedinicama postoje velike razlike između prihoda i rashoda u jednoj godini to ne mora biti pokazatelj lošeg planiranja ili ostvarivanja lokalnim proračuna, navode autori, objašnjavajuću primjerice da je moguće da su lokalne jedinice baš u tom razdoblju ostvarile velike prodaje kapitalne imovine (npr. zemljišta ili zgrada), naplatile visoke iznose komunalne naknade, imale velika kapitalna ulaganja (npr. za lokalne ceste ili sportske objekte) koje su financirale kreditima i/ili pomoćima EU-a, da su prenijele viškove ili manjkove prihoda i primitaka iz prethodne godine, itd. 

Ott, Bronić i Stanić iznose i niz uočenih zanimljivosti pa tako navode kako po prihodima po stanovniku među općinama vode Sutivan (16.782 kune), Vir (16.142 kune) i Baška (15.630 kuna), sve tri smještene uz more. Uopće, od 18 općina s prihodom po stanovniku većim od 10.000 kuna samo tri općine - Motovun, Lovinac i Civljane - nisu na moru. 

Najmanje prihode po stanovniku imaju općine Pojezerje (757 kuna), Sveti Petar Orehovec (872 kune) i Maruševec (1.080 kuna). Od 181 općine s prihodom po stanovniku manjim od 2.200 kuna samo su dvije - Vela Luka i Ražanac - na moru, a samo ih se 7 posto nalazi u Jadranskoj Hrvatskoj. Od 51 općine s prihodom po stanovniku manjim od 1.600 kuna, samo su dvije u Jadranskoj Hrvatskoj - već spomenute najsiromašnije Pojezerje te općina Galovac, navodi se u analizi IJF-a.

Autori zamjećuju kako se i tri grada s najviše prihoda po stanovniku - Novalja s 13.702 kune, Novigrad s 11.139 kuna i Umag s 11.116 kuna - nalaze uz more, za razliku od tri grada s najmanje prihoda po stanovniku - Novi Marof s 1.423 kune, Lepoglava s 1.438 kuna i Metković s 1.572 kune.  

Od 22 grada s više od 6.000 kuna prihoda po stanovniku samo Zagreb i Ludbreg nisu na moru, dok su među 63 grada s prihodom po stanovniku nižim od 3.500 kuna samo dva - Kaštela i Ploče - na moru. 

Jedanaest općina s najvećim prihodima - sve iznad 30 milijuna kuna - su u Jadranskoj Hrvatskoj. Po ukupnim prihodima vode općine Medulin (67,6 milijuna kuna) i Konavle (66,2 milijuna kuna), a na začelju su Pojezerje (700 tisuća kuna) i Zažablje (1,2 milijuna kuna), a autori zamjećuju i kako ukupni prihodi samog Medulina ili samih Konavala iznose jednako kao zbrojeni ukupni prihodi 31 općine s najnižim ukupnim prihodima.

Izuzme li se grad Zagreb, koji sa 6,4 milijarde kuna ostvaruje više od 40 posto ukupnih prihoda svih gradova, slijede Split sa 743,7 milijuna kuna i Rijeka sa 679,7 milijuna kuna. Na začelju su, pak, Klanjenc s 5,7 milijuna kuna, Komiža sa 6 milijuna kuna i Opuzen sa 7,2 milijuna kuna ukupnih prihoda. Drugi po redu Split ostvaruje ukupne prihode otprilike koliko 44 najsiromašnija grada zajedno, zanimljivosti su koje uočavaju autori. 

Postoje, dodaju, gradovi s manje od 10 milijuna kuna ukupnih prihoda (Klanjec, Komiža, Opuzen, Hrvatska Kostajnica i Vrlika), ali i općine s više od 66 milijuna kuna ukupnih prihoda (Medulin i Konavle). 

Analitičari IJF-a zamjećuju i kako je 11 gradova i čak 34 općine u 2016. ostvarilo prihode po stanovniku veće od Zagreba (8.135 kuna). 

Navode i nekoliko općina i gradova koji se ističu po tomu što su im ukupni rashodi znatno viši od prihoda, npr. u općinama Pojezerju gotovo 150 posto, Gradini i Mošćeničkoj Dragi više od 80 posto, Pušći više od 55 posto, te u gradovima Orahovici preko 50 posto, Pagu oko 40 posto, Opatiji i Požegi oko 30 posto. Županije uglavnom imaju prilično ujednačene prihode i rashode, uz iznimku Ličko-senjske u kojoj su rashodi 30 posto veći od prihoda. 

Po podacima IJF-a, čak tri puta veće prihode od rashoda ima općina Bosiljevo, a Dežanovec, Domašinec i Primorski Dolac oko dva puta veće, dok su u gradovima Grubišnom Polju, Ozlju i Kutjevu prihodi oko 55 posto viši od rashoda. 

U usporedbi s prethodnom godinom, prihodi po stanovniku u županijama manji su za jedan posto, u gradovima su viši za pet posto, a u općinama za šest posto. Najviše su ih povećale, gotovo učetverostručile, općine Bosiljevo i Smokvica, te gradovi Ludbreg i Ozalj, koji su ih više nego udvostručili. 

Po podacima iz analize, 52 općine imaju više od 5.000 stanovnika, od čega ih je šest s više od 10.000 stanovnika (Viškovo, nedelišće, Čepin, Matulji, Brdovec i Pitomača), dok 60 gradova ima manje od 10.000 stanovnika, od čega ih je 18 s manje od 5.000, a najmanji su Komiža s oko 1.500 i Vis s manje od 2.000 stanovnika. 

Čak 37 općina ima manje od 1.000 stanovnika, a najmanje su Civljane s 239, Zadvarje s 289 i Lanišće s 329, zanimljivosti su koje  navode Ott, Bronić i Stanić.

Ističu i kako, iz godine u godinu, podatci o ostvarenju proračuna hrvatskih lokalnih jedinica ukazuju na presudan utjecaj položaja uz more na financijsko stanje gradova i općina; česte velike neusklađenosti između prihoda i rashoda lokalnih jedinica unutra jedne godine; česte velike oscilacije prihoda i rashoda lokalnih jedinica iz godine u godinu; neadekvatne kriterije pri određivanju statusa općina i gradova. 

Iznose i nekoliko preporuka za potpuno informiranje o ukupnom i stvarnom financijskom stanju lokalnih jedinica, primjerice da Ministarstvo financija uz objavljene proračune i bilance svih lokalnih jedinica objavljuje i narativna objašnjenja (npr. metodologiju, obuhvat podataka i lomove u serijama podataka), da Vlada odredi nadležna ministarstva koja će za sve pravne osobe u vlasništvu i suvlasništvu lokalnih jedinica, kao i za ustanove koje su te jedinice osnovale, objaviti jedinstvene, ažurirane online baze osnovnih podataka i njihovu bilancu te račun dobiti i gubitaka. 

Analitičari IJF-a preporučuju i redovito ažuriranje svih baza podataka, a podsjećaju i na zakonske odredbe kojima su lokalne jedinice, kao i njihovi proračunski i izvanproračunski korisnici, obvezani objavljivati godišnja financijska izvješća, kao i potpuna godišnja i polugodišnja izvješća o izvršenju proračuna, itd.