Kada je stručnjak za održivost Lars Mortensen pokušao doznati utjecaj načina života Europljana na okoliš, otkrio je tri velika problema s kojima se zakonodavci hvataju u koštac: domovi u kojima živimo, hrana na našem tanjuru te automobili i avioni koje koristimo za kretanje.

Ali upravo je četvrta stvar, odjeća koju nosimo, desetljećima izbjegavala pažnju, piše Deutsche Welle (DW).

Tekstil nije detaljno reguliran, kaže Mortensen iz Europske agencije za okoliš (EEA). 'Više tekstila se proizvodi izvan Europe, što znači da se tamo odvija većina tog utjecaja', objašnjava.

Europska unija zalaže se za 'čišćenje' tekstilne industrije, a standardi koje postavlja mogli bi prisiliti trgovce da popravljaju 'prljave' lance opskrbe u drugim dijelovima svijeta.

Do 2030. žele da sva odjeća koja se prodaje na našem tržištu bude izdržljiva, popravljiva te da se može reciklirati. Oznake će morati biti jasnije, a više odjeće morat će biti napravljeno od recikliranih vlakana.

'Brza moda je izvan mode', navela je Europska komisija u svojoj strategiji koju je objavila prošle godine.

No kako se povećavaju emisije stakleničkih plinova, a brod za brodom neželjene odjeće pristaje u luke širom Afrike i Azije, stručnjaci strahuju da se industrija zapravo kreće u suprotnom smjeru.

Kako bi se zaustavilo zagrijavanje planeta za 1,5 Celzijevih stupnjeva, na razini za koju svjetski čelnici govore da je žele postići, sektor odjeće morao bi emitirati 45 posto manje emisija do 2030., prema izvješću okolišne neprofitne organizacije World Resources Institute.

Globalna industrija odjeće ispušta dva posto plinova koji zagrijavaju planet svake godine. Najveći dio toga dolazi iz proizvodnje. Također koriste fosilna goriva da bi proizveli sintetička vlakna i vodu za uzgoj biljaka poput pamuka.

Mnogi od najvećih trgovačkih lanaca, poput H&M-a i Zare, temelje svoj poslovni model na masovnoj proizvodnji jeftine odjeće i uvođenju novih odjevnih stilova na tjednoj bazi. Noviji sudionici, poput Sheina, to su pojačali izbacujući nove stilove svaki dan. Neke kompanije, pod pritiskom kupaca i ulagača, iznijele su nove kolekcije na tržište kao održive te si zadale ciljeve čišćenja poslovanja. Modni gigant H&M, primjerice, planira srezati svoje emisije za 56 posto do 2030. te dosegnuti nultu stopu do 2040., a i Inditex, vlasnik španjolskog lanca Zara, želi ostvariti taj cilj iste godine.

No smanjenje štete za okoliš dok prodaja raste je 'velika narudžba'. Nakon nošenja, a ponekad čak i bez toga, većina odjeće završi na odlagalištima ili u spalionicama. Podaci Ellen MacArthur Foundationa, dobrotvorne organizacije koja se zalaže za smanjivanje otpada, sugeriraju da se samo 13 posto materijala koji se koristi u proizvodnji odjeće reciklira u nekom obliku. Manje od jedan posto koristi se za novu odjeću.

Potrošnja je 'slon u sobi', rekao je Eliot Metzger, šef održivog poslovanja u World Resources Institutu, dodajući: 'Nije puno tvrtki spremno priznati da ne mogu samo tako nastaviti prodavati više odjeće većem broju ljudi.'

Prosječan Europljanin svake godine potroši 15 kilograma tekstila, uključujući predmete poput zavjesa i industrijskih tkanina, a šalje oko četvrtine toga u inozemstvo, najviše u Afriku i Aziju, prema izvješću Europske agencije za okoliš iz veljače. Odjeća se često prikuplja u dobrotvornim trgovinama, a onda preprodaje.

U posljednja dva desetljeća europski izvoz rabljene odjeće gotovo se utrostručio i dosegao približno 1,7 milijuna tona godišnje. No njena sudbina je 'vrlo neizvjesna', utvrdila je EEA. U Africi, u koju Europa šalje 46 posto svojeg rabljenog tekstila, postoji tržište te odjeće, ali velik dio završava na odlagalištima ili na ulicama i u rijekama. U Gani, jednoj od najvećih primatelja rabljenog europskog tekstila, oko 40 posto odjeće završava kao otpad.

U Aziji, u koju Europa šalje 41 posto svojeg neželjenog tekstila, vjerojatnije je da će izvoz biti sortiran i obrađen. Velike zemlje primateljice, poput Pakistana i Ujedinjenih Arapskih Emirata, čine čvorišta za ostatak svijeta. Tkanine se tamo i pretvaraju u industrijske krpe ili u izolaciju za zgrade. Odjeća koja se ne oplemenjuje često se ipak spaljuje, ponekad u tvornici, ili šalje na odlagalište.

S malim naznakama usporavanja proizvodnje, količina odjeće koja se isporučuje u inozemstvo trebala bi porasti, a napori u borbi protiv otpada mogli bi se povećati. Danas se samo oko trećine otpadnog tekstila iz EU-a prikupi za ponovnu upotrebu i recikliranje. Međutim od 2025. države članice morat će prikupiti sve. Trgovci na malo bit će djelomično odgovorni za financiranje tog sustava.

No bez velikog napora za povećanje kapaciteta za recikliranje Europa neće moći obraditi svu odjeću koju prikupi. Niti će to moći činiti zemlje u koje se izvozi, kaže Mortensen. 'Spaljivanje je najočitija sudbina tekstila', ističe.

Postoje određeni napori da se to ispravi. EU planira ograničiti pošiljke u zemlje koje nisu dio OECD-a, skupine uglavnom bogatih zemalja, ako to ne mogu podnijeti i učiniti održivim.