Pored poraznih statistika da je u Hrvatskoj nezaposlenih više nego stanovnika Rijeke i Splita zajedno, da stvar bude još gora, brojka neprestano raste. Dakle, u situaciji u kojoj se nalazimo, otkaz je ono što svaki ili gotovo svaki hrvatski radnik može slobodno svakodnevno očekivati. Kakva prava imamo kada nam uruče papir o prekidu radnog odnosa
Prema važećem Zakonu o radu od 1. siječnja 2010. godine, radnik ima pravo na otpremninu, i to u dva slučaja. Prvi je slučaj zakonom ovako uređen: ukoliko je radnik ozlijeđen na svom radnom mjestu ili je zaradio bolest uzrokovanu istim (najbolji bi primjer bili radnici bivšeg Salonita u Vranjicu koji su oboljeli od azbestoze) te nije vraćen ili nije u mogućnosti vratiti se na svoje radno mjesto, ostvaruje pravo na otpremninu (uz dodatak da u ovom slučaju radnik ima pravo na dvostruki iznos otpremnine koji bi mu inače po slovu zakona pripadao). Drugi slučaj prema kojem se ostvaruje rečeno pravo glasi: ukoliko otpušteni radnik ima minimalno dvije godine neprekidnog radnog staža kod poslodavca te ako otkaz ugovora o radu nije uvjetovan ponašanjem radnika – ostvaruje se pravo na otpremninu.
Visina otpremnine pak ovisi o duljini radnog staža i visini primanja koje je radnik imao. Prema rečenom Zakonu, visina otpremnine ne smije se ugovoriti, odnosno odrediti, u iznosu manjem od jedne trećine plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca. Također, propisano je i da otpremnina koju je poslodavac dužan isplatiti ne može premašivati šest prosječnih mjesečnih (bruto) plaća koje je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.
Nakon što se ustanovi prosječna bruto plaća (ostvarena u rečena posljednja tri mjeseca rada), jedna trećina iste uzima se kao osnovica za izračun otpremnine te se konačan iznos dobija množeći rečenu osnovicu s brojem godina radnog staža. Usto, otpremnina je neoporeziva do visine od 6.400 kuna za svaku navršenu godinu rada, a kod onih koji su pretrpjeli ozljedu ili profesionalnu bolest zbog koje su spriječeni vratiti se na radno mjesto, neoporezivi dio iznosi 8.000 kuna za svaku godinu radnog staža.
Kako biste bolje shvatili princip po kojem se određuje otpremnina, prema članku o otpremninama koji se može pročitati na stranici www.obracun-placa.com, našli smo primjer određivanja i oporezivanja otpremnina.
'Za poslovno uvjetovani otkaz radniku koji ima tri godine neprekidnog radnog staža neoporezivo se može isplatiti tri puta 6.400 kuna, što iznosi 19200 kuna. Ukoliko iznos otpremnine premašuje neoporezivi iznos, razlika se obračunava kao regularna plaća – dakle, od toga se dijela naplaćuju doprinosi, porezi i prirezi. U slučaju radnika koji je za tri godine radnog staža dobio 30.000 kuna otpremnine, odbija se neto zarađenih i neoporezivih 19.200 kuna, dok se na preostalih 10.800 kuna bruto iznosa plaćaju doprinosi, porezi i prirezi', stoji u primjeru koji smo našli na rečenoj stranici.
Poslodavac je nakon uručivanja otpremnine po Zakonu o radu dužan radniku ispostaviti obračun po kojem je vidljivo kako je taj iznos utvrđen. Međutim, unatoč praksi da se otpremnina uručuje ubrzo nakon otkaza ugovora o radu, vrlo je zanimljivo to da je zakonodavac očito 'zaboravio' propisati i točno odrediti rok, odnosno trenutak u kojem nastupa pravna obveza poslodavca za isplatu otpremnine.
Priloženi tekst odgovor je na pitanje fanova tportala na Facebooku, u sklopu našeg projektaVi pitate, oni odgovaraju I sami možete postaviti pitanje bilo kojoj osobi ili organizaciji prekopripadajuće aplikacije na Facebooku
