'Zatrpan sam narudžbama. Napravio sam do sad 50-ak noževa, a još ih imam 20 naručenih. Do šestog mjeseca imam što raditi… Moram sad malo stati na loptu. Jer me često zbog posla nema doma, a imam suprugu i četverogodišnju kćerkicu. Novac mi nikad nije bio primaran. Uvijek sam skromno živio i to mi nije problem', priča Silvio.

Nalazimo se u njegovoj radioni preko puta mirogojskih arkada, dojmljivog kamenog ukrasa središnjeg zagrebačkog groblja.

Na zidovima prostorije obješeni su razni alati, radne kute, slike, fotografije… šarenilo boja i oblika. Središnji stol prekriven je japanskim novinama, a na njima je izloženo nekoliko noževa. U kutu je Silvio složio kutak za opuštanje, dvosjed i fotelje.

U radionu dolazi skoro svaki dan oko 16 sati nakon što završi s poslom u Zlatarni Lapidarium. Tamo je zaposlen gotovo sedam godina. Njegove kolekcije nakita cijenjene su na modnoj i dizajnerskoj sceni.

Pitamo ga je li mu naporno nakon zlatarskog posla još satima 'lupati' po metalu i kovati noževe. Smije se.

'Nije. Nikad nisam imao mira. Uvijek nešto moram raditi rukama. Ne bi mogao sjediti u uredu i tipkati po kompjuteru. Izrada noževa me ispunjava', odgovara Silvio.

Njegov dosadašnji radni put je više nego zanimljiv. Nakon završene Škole primijenjene umjetnosti i dizajna te smjera kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti Silvio je prvo zaposlenje našao u automehaničarskoj radioni. Radio je kratko i u restoranu zdrave hrane. A sve to vrijeme je se bavio i klesarstvom.

'Gravirao sam slova na nadgrobnim spomenicima. Počeo sam to raditi s 14 godina. Težak posao, ali zanimljiv. Otac mi je bio klesar i umjetnička duša. On i majka zajedno su vodili klesarsku radionu na Mirogoju', priča Silvio.

U automehaničarskoj struci zadržao se gotovo tri godine. Dok je popravljao automobile počeo je izrađivati lampe od autodijelova. A onda ga je slučajnost odvela u zlatarske vode.

'Supruga me zamolila da joj izradim ogrlicu za jednu svadbu. Vidjela ju je dizajnerica Ana Maria Ricov. Svidjela joj se pa je naručila naušnice, ogrlice i narukvice za modnu reviju. Moj rad zapeo je za oko Mariju Nokaju, vlasniku Zlatarne Lapidarium i tako sam počeo sam s njim surađivati', prisjeća se Silvio.

Mediji s kojim najviše voli raditi su metal i drvo. Sretna kombinacija jednog i drugog su upravo noževi. Uz to, Silvio je fasciniran japanskom kulturom što ga je u konačnici dovelo da danas nakon rada u zlatarnici trči u svoju radionicu kod Mirogoja.

'Uvijek sam htio samurajsku katanu. Istina možeš je kupiti u dućanu za 100 eura, ali sve je to loša kvaliteta. Tako sam krenuo proučavati proces izrade. Napravio sam je po japanskom receptu, osim oštrice koju nisam kovao kako oni rade. Oštrica se inače kuje šest mjeseci, ja sam je napravio u dva tjedna. Uz to nije od čelika već željeza. Ipak je to katana za ukras', objašnjava Silvio.

Izrađujući katanu povezao se sa nekadašnjim dobrim prijateljem iz djetinjstva Karlom Banom.

'Družili smo se kao klinci. Otac mu je imao automehaničarsku radionu. Dok smo mi igrali nogomet, on je znao po cijele dane provoditi u radioni i kovati sve i svašta. Roditelji su ga htjeli ubiti', smijući se priča Silvio.

Godinama Karlo je izučio sve tajne obrade čelika i danas je jedan od najcjenjenijih majstora za izradu noževa, ne samo u Hrvatskoj već i šire.

'On je moj mentor. Oduševio se mojom katanom, ali mi je rekao kako ih mogu napraviti još stotinu, da će tek će 101 ispasti dobro. Zato mi je savjetovao da počnem raditi kuhinjske noževe. Mnogo toga sam od naučio od Karla. Kako se ponašaju razne vrste čelika, na kojoj se temperaturi kuje, na kojoj kali. Bez njega bi moje školovanje za kovača puno duže trajalo', hvali svog prijatelja i učitelja Silvio.

Prvi nož je napravio od stare turpije. Sad pločice visokokvalitetnog čelika nabavlja uglavnom iz Finske i Njemačke. Njegova cijena se kreće od par eura pa sve do 200-300 eura.

Peć u kojoj zagrijava čelik Silvio je sam složio. U njoj postiže temperature i do 1400 stupnjeva.

'Kao automehaničar naučio sam izrađivati potrebne alate. Nema smisla davati novce za nešto što možete sami napraviti. Tako sam složio i peć. Nećeš ti nauke. Komad željeza, keramička vuna unutra i šamot okolo. Sam sam napravio i brener. Danas preko YouTuba možete sve vidjeti i naučiti', ističe Silvio.

Za izradu jednog noža treba mu nekoliko dana. Nakon što zagrije komad čelika, obrađuje ga pa kali u vodi ili ulju kako bi čelik ostao tvrd. Zatim se materijal vraća na popuštanje u peć na određenu temperaturu da ne bude krt, već žilav. Nakon toga oštrica ide na brušenje prilikom kojeg se skida dosta materijala. Na kraju slijedi oštrenje.

'Japanski noževi su oštriji od europskih jer je kut njihova oštrenja manji, pa su zato osjetljiviji na udarce. S njima nema lupanja. Ako oštrica pukne tad je to dobar nož. Ako ostane savinuta tad nož nije dobar', uči nas Silvio.

U ruci držimo 'chef's knife', nož koji ima dužinu od 20 do 30 centimetara.

'Moraš imati respekt prema nožu. Moraš ga držati oprezno, a ne s njim mahati. Ja sam se puno puta porezao', upozorava Silvio.

Dodaje kako kovani noževi traže i posebnu brigu. Ne smije ih se prati vrućom vodom nego toplom. Nakon korištenja moraju se odmah oprati i obrisati jer inače oštrica potamni, odnos kreće hrđanje.

Silvio svoje noževe prodaje pod brendom Shaato, što je izvedenica od njegovih inicijala i japanske riječi za umjetnost. Kupci su mu uglavnom supruge profesionalnih kuhara. Ima narudžbi i iz inozemstva, najviše Njemačke i Slovenije.

Iako nije praznovjeran, Silvio drži do tradicije. Zbog toga uz njegove noževe idu još bočica ulja za održavanje te probušeni novčić.

'Nekad su kraljevi objavljivali rat međusobnim poklanjanjem noževa. Zato se noževi ne poklanjaju. Novčić to rješava. Osoba koja dobije nož vraća novčić onome koji joj je nož poklonio i tako ga 'otkupljuje'', objašnjava Silvio.

Drvene drške noževa također ručno izrađuje. Uglavnom koristi močvarni hrast jer se lijepo obrađuje, a otporno je na vlagu i vodu.

'Ima zlatarski pristup završnoj obradi noža. Po tome se razlikujem od konkurencije. Za mene je svaki nož skulptura', ističe Silvio.

U planu mu je proširiti radionicu i napraviti pravu kovačnicu, a u budućnosti Shaato vidi kao obiteljsku tvrtku. Njegova supruga vodila bi administraciju dok bi sestra dizajnerica osmišljavala popratne stvari uz noževe.

'Idem korak po korak. Još moram puno toga naučiti. Svaki nož mi je sve bolji i bolji. A možda jednog dana iskujem i novu katanu', poželio je Silvio.