Nakon što se u Hrvatskoj prije šest godina uvela fiskalizacija prijavljeni prihodi ugostitelja preko noći su se udvostručili. Tadašnja Vlada Zorana Milanovića krenula je u fiskalizaciju kako bi 'legalizirala' što više rada u sivoj zoni, no niti dan danas ne znamo koliko je zapravo velika neprijavljena hrvatska ekonomija. Službene procjene Državnog zavoda za statistiku govore o šest posto BDP-a, međunarodne institucije poput Međunarodnog monetarnog fonda govore da su sivoj zoni svake godine ostane oko trećina BDP-a
Fiskalizacija je donekle uspjela, no kao što su svjedočili brojni naši čitatelji nakon što smo objavili dva teksta o tome kako ugostitelji i obrtnici varaju državu, porez se u Hrvatskoj i dalje masovno taji, a nitko zapravo ne može pouzdano reći koliko se novca svake godine gubi državni proračun.
DZS, daje nam službeni podatak da siva ekonomija u Hrvatskoj predstavlja 6,5 posto BDP-a što je oko 23 milijarde kuna. No, taj je podatak star - odnosi se na 2016. godinu. Ako je taj broj približno točan, to bi značilo da je u sivoj zoni 2016. ostalo dovoljno novca da se podmiri sav dug bolnica za lijekove i to gotovo deset puta!
vezane vijesti
Nešto novije podatke u svojim analizama ima istraživač Instituta za javne financije (IJF) Josip Franić. 'Hrvatska je među aktivnijim zemljama EU kada je u pitanju borba protiv neslužbene ekonomije, ali se ne zna puno o učinkovitosti mjera koje su uvedene po ulasku u EU. Nema sistematskog pristupa prema kvantifikaciji sive ekonomije u našoj zemlji, a analiza otkriva da je siva zona prilično stabilna kroz proteklih 15 godina te da je u 2017. godini iznosila 7,8 posto BDP-a ili oko 27 milijardi kuna', rekao je Franić za tportal.
A prije točno 15 godina objavljen je rad po naslovom 'Mastriški kriteriji i uključivanje sive ekonomije - slučaj Hrvatske', koje su zajednički napisali ekonomisti Željko Lovrinčević i Davor Mikulić te sadašnji ministar financija Zdravko Marić. U tom radu u detalje se prognozirala veličina sive ekonomije u cijeloj zemlji i po sektorima, pa je recimo zaključeno da je u trgovini 19 posto sive ekonomije, u građevini 20 posto, ribarstvu 25 posto, a u ugostiteljstvu gotovo 34 posto.
Žalosno je, kaže nam dobro upućen sugovornik, da naš DZS još i danas koristi taj 15 godina star rad kao podlogu za procjenu veličine sive ekonomije.
'Eurostat je već naložio DZS-u da se napravi novi model procjene, jer stare ne drže vodu. Mi sada procjenjujemo sivu ekonomiju u sedam tipova, a neki od njih su, poput ugostiteljstva fiskalizirani i to više ne vrijedi. Danas recimo imate brojne iznajmljivače na servisima poput Bookinga, a mi to uopće ne uzimamo u obzir, toga nije bilo 2006. godine. Zbog toga Eurostat već prijeti da će sve brojeve koje objavi DZS staviti pod upitnik', doznajemo.
Procjena vrijednosti nečega što je skriveno od očiju države i javnosti vrlo je težak i nezahvalan posao, zbog čega se tek rijetki hrabri ekonomisti usude ulaziti u tu sferu. Istraživači Međunarodnog monetarnog fonda, ovisno o tome koju metodu primjene, kažu da hrvatska siva ekonomija iznosi od 18 do 28 posto BDP-a, što bi u najgorem slučaju značilo da naši poduzetnici i građani svake godine zamrače i više od sto milijardi kuna, što su gotovo tri četvrtine cijelog državnog proračuna.
Ekonomist Velimir Šonje piše da je možda najopsežniji pregled dala je dugogodišnja direktorica IJF-a Katarina Ott 2000. godine. Ona je sažela je različite pristupe procjeni sive ekonomije i zaključila da su se procjene u razdoblju od 1990.-2000. kretale u rasponu od 10 do 30 posto BDP-a. 'Istraživanje najnovijeg datuma, koje je uključilo i Hrvatsku je istraživanje ekonomista Manes, Scheider i Tchechik (2016) koji su zaključili kako je udio sive ekonomije u BDP-u 1990. iznosio oko 28 posto da bi oko 1995. porastao do 35 posto i onda se 2015. godine ponovno spustio na oko 28 posto BDP-a', piše Šonje.
On dodatno pojašnjava da je metodologija Eurostata koju koristi DZS nešto konzervativnija, pa njihove procjene iznose oko sedam posto BDP-a tj. 30 milijardi kuna što se poklapa s grubom metodom koja polazi iz razlike između broja zaposlenih prema Anketi o radnoj snazi i službenog broja zaposlenih. Ta razlika iznosi oko 150.000 ljudi, što je oko 10 posto zaposlenosti, a kako je intenzitet rada u sivoj ekonomiji niži nego u prijavljenoj, procjena niža od deset posto čini se razumnom.
Ali to zapravo opet ne govori dovoljno jer određen broj ljudi koji je službeno zaposlen, prima dio plaće 'na ruke', što također spada u sivu domenu. U radu kojeg su 2017. objavili istraživači Ekonomskog instituta Zagreb obrađuje se neregistrirana osobna potrošnja, a on otkriva kako se u djelatnostima u kojima se najviše plaća u kešu izdaje najmanje računa.
Tu su usluge raznih 'majstora', čistačica, dadilja, mehaničara, a opće je poznato i da se najamnine plaćaju u gotovom bez računa. Kada se zbroji sva neregistrirana potrošnja, piše Šonje, ispada da svako kućanstvo godišnje zamrači oko 1500 kuna, što ne izgleda puno, no zapravo državni proračun svake godine zbog toga gubi 2,2 milijarde kuna, što su gotovo dva godišnja proračuna Ministarstva kulture.
Siva je ekonomija velik problem, kaže nam Maruška Vizek, ravnateljica Ekonomskog instituta Zagreb: 'Za ''legalizaciju'' sive ekonomije potrebno je s jedne strane smanjiti poreznu presiju i pojednostavniti porezni sustav kako bi se smanjio broj izuzeća koje stvaraju prilike za bijeg u takozvane sive porezne zone, a s druge strane one koji su dokazano uhvaćeni u poslovanju u sivoj zoni treba brzo i drastično kažnjavati kako bi se poslala poruka da se takva ponašanja neće tolerirati. Drugim riječima, bilo bi potrebno reformirati porezni sustav u smislu smanjivanja ukupnog poreznog opterećenja, ali uz proširenje porezne osnovice (a trenutno se koliko vidimo događa baš suprotno), te osposobiti državnu upravu i pravosuđe da lakše detektiraju pojave sive ekonomije te da ih učinkovitije procesuiraju'.
U Hrvatskoj gospodarskoj komori vele nam smanjenje uloge sive ekonomije jako važno, a postići se može kombinacijom poticajnih i represivnih mjera. Pritom su ipak učinkovitije mjere kojima se razboritom ekonomskom politikom sužava mogućnost za prijevare, što se odnosi na izgradnju poticajnog poslovnog okruženja obilježenog niskim poreznim i neporeznim opterećenjem, smanjenim administrativnim opterećenjem i razboritom regulativom, smanjenom ulogom države i javnog sektora u gospodarstvu, unaprjeđenjem situacije na tržištu rada te jačanjem institucija i povjerenja u državu.
