Ostanite doma. Ne grupirajte se. Držite socijalnu distancu. Što nas koronavirus više prisiljava na izoliranje i boravak u četiri zida, život nam se čini plitkijim, više poput preživljavanja nego življenja, naročito Zagrepčanima koji su se u tom globalnom kaosu još i tresli.

Ulice New Yorka su prazne, 12,5 milijuna Moskovljana je u karanteni, Tokio je pred blokadom. Pandemija koronavirusa natjerala je tri milijarde ljudi na neku vrstu izolacije, nezabilježenu u povijesti, ali osama nije nepoznato iskustvo. Sjetite se zatvorenika u samici, znanstvenika zarobljenih u istraživačkoj stanici na Sjevernom polu, astronauta u jednogodišnjoj simulaciji putovanja na Mars. Ali za razliku od njih, mi ne znamo kada će izolacija završiti. Nakon razornog cunamija, potresa i havarije u Fukušimi, Japanci su ipak imali predodžbu o kraju kaosa.

Kako kriza broji dane, to više institucija, organizacija, telefona, čak studenata psihologije nudi psihološku pomoć građanima. Jer čovjek je društveno biće i izolacija nam teško pada, naročito u doba svekolike neizvjesnosti i straha od nepoznatoga. Organizirano pjevanje 'Moje domovine' s prozora i balkona najbolje pokazuje potrebu za socijalnim kontaktom i vapaj za zajedništvom grupe u nevolji. Fućkanjem u mračnoj šumi lakše pobjeđujemo strah. Što vrijeme više odmiče, ljudi se jednako bore s emocijama, kao i s ekonomskim posljedicama, kažu psiholozi. Nagađa se da je smrt njemačkog ministra financija Thomasa Schaefera ovoga tjedna samoubojstvo jer se nije mogao nositi s problemima u doba koronavirusa.

Zašto smo toliko emocionalno ranjivi? U toj novoj stvarnosti neki će se možda prisjetiti 'Brodoloma života', američke drame u kojoj se zaposlenik kompanije FedEx, Chuck Noland (Tom Hanks), nakon zrakoplovne nesreće nađe kao jedini preživjeli na nenaseljenom otoku negdje u Južnom Pacifiku. Tijekom četiri godine izolacije Nolandu društvo čini tek - nogometna lopta. Vlastitom krvlju crta joj oči i usta, dajući joj ime Willson. Dirljiva preobrazba lopte u ljudski lik, taj privid komunikacije barem s imaginarnom osobom, najbolje pokazuje iskonsku potrebu za socijalnim kontaktom.

U zajednici smo živjeli otkada smo sišli s grane, evolucija nas je na brutalan način naučila da je povezanost ključna za opstanak, ali koronavirus je progutao globus u vrijeme u kojem više ljudi živi solo nego ikad prije u ljudskoj povijesti. U Stockholmu je 2012. godine 60 posto kućanstava činilo samo jednu osobu, a u SAD-u je 2019. bilo 28 posto samohranih kućanstava u odnosu na tri posto 1980. godine. Ti isti solo igrači zaposleni su u tvrtkama s tisućama zaposlenih, odlaze na utakmice u društvu tisuća navijača ili na koncerte s isto toliko obožavatelja. Živjeti danas solo za mnoge istodobno znači živjeti u gomili, ali bez pravog kontakta s pojedincima, što donosi usamljenost, ali ne prisilnu izoliranost, kao ova koju je nametnuo Covid-19.

Psiholozi savjetuju: čitajte, heklajte, pecite kruh, pospremajte ormare, igrajte se s djecom, zovite prijatelje i one koje niste možda godinama čuli, vježbajte, jer fizička aktivnost nije važna samo za fizičko, nego i za psihičko zdravlje; činite sve ono nad čime imate kontrolu, budite strpljivi prema sebi, sada i u budućnosti, kada se ovo čudno vrijeme završi. I šalite se, smijeh liječi, čak i kada se sprdate na račun 100 rola toaletnog papira u pričuvi ili kad vam putem WhatsAppa prijateljica pošalje šalu tipa: 'Došli smo iz Plodina doma, skinuli maske. Gledam, muž nije moj.'

Prateći astronaute u izolaciji tijekom misije Mars-500, pokazalo se da mozak u tim okolnostima nije opterećen samo dosadom. Dosada stvara letargiju i tjeskobu, tjeskoba depresiju i strah, no strah je normalan osjećaj koji ne trebamo skrivati, kažu stručnjaci. U konfliktnoj situaciji koju je donijela korona pojačan je rizik od depresije i neke vrste PTSP-a jer sadašnji strah nije samo strah od bolesti, nego i od gubitka voljenih osoba, prihoda, financijske sigurnosti i doma, kao u slučaju Zagrepčana.

U takvoj traumi najgora je zbrka te je presudna transparentna, otvorena i dosljedna komunikacija, da ljudi znaju zašto se nalaze u karanteni, kaže Lawrence Palinkas sa Sveučilišta Južna Kalifornija, koji istražuje psihosocijalnu prilagodbu na ekstremna okruženja. Naši stručnjaci taj pristup odlično slijede, za razliku od nekih u svijetu, poput brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara ili Donalda Trumpa, koji svako malo mijenjaju mišljenje i naputke, a na pitanje novinara NBC-ja što ima reći Amerikancima utonulima u psihološku krizu, na njega viče: 'Imam reći to da ste vi užasan novinar.'

Ako promijenite okruženje na ekstreman način, ono će promijeniti vas, čak fiziološki, zaključuje njemački imunolog Alexander Chouker na temelju ispitivanja astronauta Marsa-500. Nakon tri mjeseca izolacije osjeća se promjena u spavanju, imunološkom, endokrinom i neurokognitivnom sustavu, ali i u metabolizmu. Traumu sada ne smijemo ublažiti ni oksitocinom, prirodnim hormonom zagrljaja, čiji se učinak najbolje vidi u zagrljaju majke i djeteta. Mozak ima ograničenu propusnost za rješavanje problema i reguliranje emocija te učinkovitije obrađuje informacije u nazočnosti drugih ljudi, čak i ako su udaljeni dva metra, nego u osami ili uz mali ekran.

To je biološki princip koji američki neuroznanstvenik James Coan zove 'ekonomijom djelovanja'. Mozak nastoji djelovati uz najmanje troška, a druženje s drugim osobama snižava mu troškove gotovo svega što čini, objašnjava Coan, podsjećajući na to da obično držanje za ruku s voljenom osobom može umanjiti anksioznost uzrokovanu stresom, čak smanjiti aktivnost u 'neurološkom potpisu boli', što rezultira analgetskim učinkom usporedivim s lijekovima.

Ali što je, tu je. Srećom, spašava nas tehnologija. Sada, kada smo zaglavili u kući, dogodio se obrat: do jučer ona nas je fizički udaljavala jedne od drugih, a sada nas na čudesan način spaja. Umjesto poljupca možemo poslati emotikon, umjesto rođendanske torte gif, filharmoničari mogu svirati Rahmanjinova u kućnim papučama, zahvaljujući WhatsAppu ili Facebooku ispijamo virtualne kave. Na šest kontinenata ljudi stvaraju emocionalne mreže, pametni telefon nikada nije bio pametniji.

Nažalost, najusamljeniji će ostati starci i siromašni, oni koji se ne znaju služiti novim tehnologijama i oni koji za to nemaju novca. Ali bez obzira na tehnologiju, psiholozi se boje da će – ako izolacija potraje mjesecima – privremeno stanje izoliranosti postati kronično te uz ekonomsku dovesti do društvene recesije.

Ipak, unatoč svom tom tumačenju o posljedicama socijalne distance, baš nitko ne dovodi u pitanje spoznaju infektologa da je izolacija za sada jedino oružje protiv totalne kataklizme. Gospodarstvo i dušu liječit ćemo samo ako fizički preživimo.