Prije devedeset godina, u četvrtak 24. listopada 1929., na Njujorškoj burzi dionica zakotrljala se lavina koja će nekoliko dana kasnije rezultirati najvećim burzovnim krahom 20. stoljeća, a posljedično i dugogodišnjom velikom krizom američke i dobrog dijela zapadnoeuropske ekonomije. Crni četvrtak bio je samo prvi dan višednevne panike na burzi u New Yorku koja je rezultirala strmoglavim padom cijena dionica američkih kompanija.

Ponešto nalik na nešto bližu i nešto blažu krizu s kraja proteklog desetljeća, uzroci koji su stajali iza burzovnog kraha iz listopada 1929. bili su brojni i postepeno su se stopili u kritičnu masu što je rezultirala implozijom. Dvadesete godine su bile razdoblje snažnog rasta američke ekonomije koja je crpila zamah iz optimizma stvorenog nakon Prvog svjetskog rata.

Entuzijazam se naveliko proširio i na tržišta kapitala, na kojima su cijene dionica unedogled rasle. Ohrabreni takvim trendovima, američki građani masovno su ulagali u dionice vjerujući u njihov neprekinut rast, i to ulažući ne samo štednju, već se i zadužujući u bankama sve kako bi zaradili na dionicama. U devet godina vrijednost dionica na Njujorškoj burzi se udeseterostručila.

U prikrajku su se ipak javljali prvi znakovi slabosti. Krajem desetljeća došlo je do pada prodaje automobila i proizvodnje u industriji čelika, posustajala je građevina, no potrošači su zbog povoljnih uvjeta kreditiranja i dalje nakupljali dugove. Unatoč prvim indikatorima mogućih problema, cijene dionica nastavile su rasti do rane jeseni 1929. Čak su i povremena predviđanja tadašnjih ekonomista o predstojećem padu na burzama završavala tek kratkotrajnim korekcijama cijena.

Prosperitet američkih gradova dobio je u međuvremenu i svoju suprotnost u ruralnim regijama, u kojima su se stvarali veliki viškovi u poljoprivrednoj proizvodnji, što je kao posljedicu imalo pad cijena i probleme za farmere. Jedan od okidača straha koji se 24. listopada 1929. na burzi pretvorio u paniku bila je situacija na tržištu žita, na kojem su cijene zbog dobrog uroda u jednom trenutku toliko pale da se počelo sumnjati u održivost farmi u Sjedinjenim Američkim Državama.

Kako su trendovi na burzama dionica vezani uz trendove na robnim burzama, strah se proširio i na investitore. Uz još nekoliko negativnih prognoza i podataka, tržište je bilo spremno za paniku.

Već nestabilno tržište dodatno su poljuljale vijesti iz Londona. Krajem rujna na tamošnjoj burzi došlo je do sloma nakon što je nekoliko investitora završilo u zatvoru zbog prijevare i krivotvorenja.

Stanje na burzi u New Yorku zakompliciralo se sredinom listopada, kad je počela jača prodaja dionica, da bi propast počela u četvrtak 24., kad je već na početku trgovanja burza izgubila 11 posto vrijednosti. Za usporedbu, danas bi takav pad značio više od dvije tisuće milijardi dolara vrijednosti kompanija izbrisanih s burze u samo nekoliko sati.

Rasprodaja velike količine dionica prouzročila je paniku zbog koje se u četvrtak popodne sastala nekolicina moćnih bankara kako bi novcem banaka na čijem su bili čelu pokušali zaustaviti rasprodaju. Taktika je bila uspješna, ali i kratkotrajna jer je zaustavila i preokrenula trend do kraja dana te u petak i subotu.

Kako su se tijekom vikenda proširile novinske vijesti o krahu, početak idućeg tjedna donio je novu paniku - na Crni ponedjeljak i Crni utorak, 28. i 29. listopada 1929., ponovo je započela masovna rasprodaja dionica na Njujorškoj burzi te je u dva dana izbrisano oko četvrtine vrijednosti svih kompanija. Agonija se nastavila i idućih dana, mjeseci, a i godina. Uz povremene oporavke, burzovni indeks Dow Jones svoje je dno dotaknuo tek u ljeto 1932. godine, dokad je izgubio ukupno devedeset posto svoje vrijednosti u odnosu na razinu prije kraha. Na razinu s početka rujna 1929. burza u New Yorku će se vratiti tek u studenom 1954. godine.

Pad cijena dionica u listopadu 1929. bila je samo prva domino pločica koja je u konačnici srušila i američku ekonomiju. Građani i kompanije nisu mogli vraćati dugove, propadale su banke i očaj se širio američkom privredom. Od 1929. do 1933. američka industrijska proizvodnja smanjena je za trećinu.

Razina cijena pala je za 20 posto, a to je dovelo do deflacije i dodatnih poteškoća pri otplati dugova. Stopa nezaposlenosti je s četiri skočila na gotovo 25 posto, a i oni koji su uspjeli zadržati poslove dobivali su umanjene plaće.

Prihodi poljoprivrednika su u četiri godine srezani na polovicu, nešto manje od petine svih hipotekarnih kredita proglašeno je dospjelima nakon što ih dužnici nisu mogli vraćati, a političari i poduzetnici strahovali su od revolucije i anarhije.

Otac budućeg američkog predsjednika Johna Kennedyja, već tada utjecajan političar i bogat biznismen s američkog sjeveroistoka Joseph Kennedy izjavio je kasnije da se tada bio spreman odreći polovice svojeg bogatstva kad bi bio siguran da će preostalu polovicu moći sačuvati u skladu sa zakonom i redom.

Posljedice su se osjetile i u velikom dijelu Europe jer je izvlačenje američkog kapitala i u njoj donijelo probleme pa je u velikoj krizi jedino neokrznuto bilo gospodarstvo Sovjetskog Saveza, a koje se tada vodilo planskom privredom i popularnim petoljetkama. Situacija se bitnije stabilizirala tek dolaskom novog predsjednika na čelo SAD-a.

U situaciji koja se na neki način ponovila osam desetljeća kasnije, kad je George W. Bush financijsku i ekonomsku krizu prebacio u krilo novoizabranog Baracka Obame, Franklin D. Roosevelt je u ožujku 1933. primio veliku industrijsku krizu u nasljeđe od svojeg prethodnika Herberta Hoovera. Dijelom primjenjujući rješenja koje je razvijala vlada njegova prethodnika, Roosevelt je uspio prvo stabilizirati bankovni sustav, a nakon toga je pokrenuo sveobuhvatnu obnovu koja je dobila naziv New Deal (hrv. novi sporazum ili nova pogodba).

Program je obuhvaćao niz mjera, javnih radova, zakonodavnih promjena, financijsku reformu, kao i brojne projekte za pomoć građanima, posebno poljoprivrednicima i nezaposlenima. Sve je to rezultiralo znatnim ulaganjima u američku ekonomiju te je država time uspjela pokrenuti zamašnjak gospodarstva.

Princip državnih intervencija u ekonomiju jačom državnom potrošnjom u trenucima problema zadržao se desetljećima, da bi s najrecentnijom krizom krajem prošlog desetljeća došlo do upravo suprotnih ideja. Tada su međunarodne financijske institucije državama koje su se našle u problemima diktirale strogu štednju, što je, kako se na kraju čini, pogoršalo njihovu situaciju.

Neke dodatne lekcije koje su proizašle iz Crnog četvrtka 1929. također su u međuvremenu zaboravljene. Regulativa kojom je u SAD-u razdvojeno investicijsko bankarstvo (izdavanje i trgovanje vrijednosnim papirima) od komercijalnog (kreditiranje i štednja) u međuvremenu je ublažena i praktično je nestala.

A čak niti pravila kojima se na burzama počelo ograničavati trgovanje u slučaju snažnog pada cijena s ciljem sprečavanja panike nisu bila dovoljna da se spriječe neki drugi burzovni slomovi. Ako nas povijest išta uči, to je da sve što je crno, izgleda, s vremenom izblijedi.