Najveća tiskana zgrada u Europi duga je 53 metra, jedanaest metara široka i devet metara visoka. Tiskanje je počelo u travnju, a ovaj tjedan potekla je zadnja betonska tinta. Vertikalni elementi – mahom zidovi – mogu se napraviti za svega 140 sati rada, navodi tvrtka PERI 3D Construction, uključena u projekt.

No tisak se morao često prekidati kako bi se obavili fini radovi, tako da se zadnji sloj stavljao poslije nekih mjesec dana.

Hans-Jörg Kraus je fasciniran 3D printanjem. Godine 2020. prva kuća u Njemačkoj tiskana je u Beckumu u saveznoj državi Sjeverna Rajna-Vestfalija. Kad je čuo za nju, pomislio je: 'I ja to želim.'

Došlo je vrijeme i za to, a njegov serverski hotel treća je potpuno odobrena 3D tiskana zgrada u Njemačkoj. 'Oduvijek sam imao ogroman instinkt za igru. I to je upravo motor koji me pokreće u procesu 3D ispisa', kaže Kraus.

Umjetničke slobode arhitekata bile su veće nego inače zahvaljujući trodimenzionalnom printanju. Bilo je to neobično gradilište - buku nije stvaralo mnogo strojeva, već jedan takozvani portalni pisač. Škripeći i zveckajući, pritiskao je sloj betona na onaj ispod pomoću crijeva i tlačne mlaznice. Gotovo kao špricanje kreme na tortu. Mlaznica prska sloj po sloj posebne betonske smjese i tako gradi zidove koji su valoviti, a odozgo izgledaju kao pravokutnik s krivuljama. Takvi oblici nisu mogući u konvencionalnoj gradnji.

Iako tehnologija postoji već dva desetljeća, zgrade iz 3D printera još su rijetkost. Prema proizvođaču ove tehnologije, tvrtki COBOD, svega 130 objekata većih od deset četvornih metara napravljeno je zaključno s prošlom godinom. Od toga je čak 55 nastalo upravo prošle godine.

Jedan od razloga za spor razvoj je to što još nisu utvrđeni točni standardi po kojima se gradi, objašnjava za Deutsche Welle Arnaud Perrot, profesor građevinarstva na Sveučilištu Južne Bretanje u Francuskoj. On kaže da je bez tih propisa teško uvjeriti vlasti da su takve građevine stabilne.

Pa čak i ako se usvoje jedinstveni standardi, printanje zgrada još mora napredovati kako bi se tom metodom gradili i visoki objekti.

Visoke betonske zgrade obično su ojačane čelikom, a to teško ide ako se tiskaju sloj po sloj, kaže Manu Santhanam, profesor građevinarstva u Indijskom institutu tehnologije u Chennaiju. Prema njegovom mišljenju, 3D izrada nije opcija za zgrade više od dva ili tri kata.

Na gradilištu u Heidelbergu lijepo se vide neke prednosti ove tehnike, osim ekstravagantnog oblika zidova. U najvećem dijelu gradnje ondje su bila angažirana samo dva radnika za upravljanje printerom. Nema potrebe za daskama ili šalungom jer ova mješavina betona ostaje u obliku u kojem je izbaci mlaznica. Time se smanjuje količina otpada i drastično ubrzava proces gradnje zidova.

Druga prednost je to što korišteni beton ima znatno manji CO2 otisak i može se reciklirati. 'Za nekoliko godina moći ćemo srušiti ovu zgradu, isjeckati je, reciklirati i ispisati novu zgradu koristeći obnovljivu energiju', kaže Kraus.

Koliko brzo će se građevinska industrija promijeniti i kada će 3D gradnja postati standard? Stručnjak Robert Jahn s Tehničkog sveučilišta u Dresdenu smatra da će za to biti potrebno neko vrijeme.

Tekući beton, koji se preša kroz tlačnu mlaznicu, još nema standardnu ​​dopuštenost. Trenutačno se za svaku kuću treba ponovo prijaviti, a osim toga, portalni sustavi koji se koriste osjetno su veći od objekata koji će se graditi. U vrlo zgusnutom gradskom području, u kojem će se primjerice zatvoriti prazna parcela i graditi višekatnice, tek treba istražiti može li se sadašnja tehnologija koristiti u ovom obliku.

'Uglavnom, mislim da će se betonski 3D ispis u bliskoj budućnosti više koristiti za prestižne objekte', zaključuje Jahn.